ZAŠTO JE PLENKOVIĆ IZABRAO OBULJEN, A NE HASANBEGOVIĆA

Hrvatska ima novu ministricu kulture. Nakon Vesne Girardi-Jurkić i Andree Zlatar-Violić, u ministarsku fotelju sjela je Nina Obuljen-Koržinek. Na istom su položaju bili i Vlatko Pavletić, Zlatko Vitez, Božo Biškupić, Antun Vujić, Jasen Mesić i Zlatko Hasanbegović. Najdugovječniji i onaj koji je ostavio najviše traga je Božo Biškupić, a kreativan je bio i Antun Vujić, to mu se mora priznati. Ipak, najnapadaniji je bio Zlatko Hasanbegović, povjesničar po struci, hadezeovski ministar za kojeg nitko točno ne zna koliko je dugo u HDZ-u, ali i čovjek koji je simbol bolnih hrvatskih podjela. Kao ministar kulture nije učinio doslovno ništa, osim što je uzburkao kulturnu žabokrečinu. Doduše, nešto je i kadrovirao, naročito nakon što mu je mandat postao tehnički, pa je svojoj neželjenoj nasljednici ostavio svoja kulturna vijeća u amanet. Iza njegovog, ruku na srce, doista kratkog mandata, nisu ostali gotovo nikakvi dokumenti, strategije, zakonski prijedlozi... Ipak, u noći kada je saznao da mandatar Plenković ne misli kulturni buntovnički i neugodni sektor ostaviti u rukama čovjeka koji je bio najosobniji i promišljeni ideološki Karamarkov izbor, Hasanbegović se poigrao istraživačkog novinara pa je na webu Ministarstva ostavio tri znakovita dokumenta koja je mjesecima skrivao od javnosti, pa čak i od onog dijela koji mu je upravo fanatično naklonjen. U tom trenutku bilo je jasno da je ministar puknuo, ali i da je odaslao poruku da je u ovih nekoliko mjeseci ministarske plaće jako dobro pročešljao poslovanje kulturnih institucija te se opskrbio podacima kojima će u sljedeće vrijeme granatirati svoje opsesivne političke protivnike. Zašto Plenković nije pomilovao Hasanbegovića i ostavio ga na ministarskom položaju do kojega je ovome tako jako stalo? Odgovor je jednostavan. Hasanbegović je dovoljno inteligentan da zna dijagnosticirati stanje hrvatske kulture. Ali, ne zna je izliječiti. Ne zna što i kako sa svim tim tisućama hrvatskih kulturnjaka koji znaju strane jezike, stalno nekamo putuju, odlično su umreženi, imaju utjecajne prijatelje i moćne zaštitnike, povazdan nešto čitaju i pišu, uvijek su spremni na gerilske akcije, postavljaju neugodna pitanja i preispituju ne samo svoj, nego i tuđe identitete. Hasanbegović je po brzom postupku neutralizirao Povjerenstvo za neprofitne medije, u osam mjeseci imao je samo dvije konferencije za tisak (na drugoj se nije pojavio), nije imao glasnogovornika, eutanazirao je Ruksak pun kulture (neki su mu, doduše, na tome čestitali) i Hrvatsku kuću, taj mrtvorođeni projekt Vesne Pusić i Andree Zlatar-Violić, pokušao je patronizirati i Zakladu Kultura nova, ali nije uspio, a na svakom je koraku minirao Rijeku kao europsku kulturnu prijestolnicu. Dakle, pokazao je da zna rušiti, a hrvatska kultura treba ministra koji zna graditi.