Oznin popis ljudi koje je trebalo likvidirati

Zločin je zločin. Komunisti su počinili sustavni zločin kako bi sa što manje problema i političkih protivnika osvojili vlast. Kad su Tito i komunisti bili tako dobri, što onda 1945. nisu dopustili slobodne i demokratske izbore, višestranačje, demokraciju?

Učetvrtak će u Mariboru biti pokop prvih 700-tinjak posmrtnih ostataka ljudi koje su komunisti mučki ubili neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Hudoj jami. Kod početka njihova prijenosa iz Hude jame nazočan je bio slovenski predsjednik Borut Pahor. Iz Hrvatske baš nikoga! Na pokop se najavila doći hrvatska predsjednica. Ali u Hrvatskoj državna tijela totalno ignoriraju što se događa u Sloveniji, pa čak i unatoč potpisanom sporazumu sa Slovenijom. Hrvatsku kao da nije briga za njezine ljude bez obzira na kojoj strani bili u tom ratu. Jer je žrtva samo žrtva. Ali Hrvatsku nije briga ni za njezino područje. Iako je prošlo 26 godina od pada komunizma, mi i dalje slušamo jedne te iste rasprave i pokušaje relativizacije karaktera komunističke Jugoslavije, a posebno događaja koji su zaredali potkraj Drugog svjetskog rata, a posebice neposredno nakon rata. Nakon toliko objavljenih knjiga, radova, svjedočanstava, dokumenata... Doista je dosta prodavanja komunističke magle. Nepobitno je da je u slučaju partizanskih, odnosno komunističkih žrtava bilo i osvete, ali je u prvom redu

Na pokop prvih 700-tinjak posmrtnih ostataka ljudi koje su komunisti ubili u Hudoj jami najavila dolazak samo predsjednica RH

to bio sustavni zločin organiziran od samog vrha, od Tita i partijskog Politbiroa. Trebalo je ukloniti što više onih koji mogu biti prepreka u revolucionarnom osvajanju vlasti u novoj Jugoslaviji. Nisu komunisti ubijali samo pripadnike poraženih vojski i civile s njima nego su sustavno ubijali i građansku inteligenciju! Ima niz slučajeva gdje su nakon rata ubijeni lokalni prvaci HSS-a. Među njima je bio i otac Franje Tuđmana, koji je tek kao komunistički disident doznao tko mu je zapravo ubio oca. U Srbiji, primjerice, već godinama rade iskopavanja i istraživanja komunističkih žrtava. Nepobitno je utvrđeno da je Ozna imala popise ljudi koje u određenom mjestu treba likvidirati. Na internetu imate već više od 50.000 ljudi poimenično popisanih koje je Ozna dala likvidirati kako su partizanske postrojbe ulazile u pojedina mjesta. Treba li govoriti o Sloveniji i o više od 600 registriranih grobišta dosad? Koliko je slovenske građanske inteligencije ubijeno nakon rata? Pa to je bio opći masakr! Ili o Hrvatskoj, o Maceljskoj šumi recimo? Znači, stvar je vrlo jednostavna za onoga koji nije ideološki opterećen. Zločin je zločin. Komunisti su počinili sustavni zločin kako bi sa što manje problema i političkih protivnika osvojili vlast. Kad su Tito i komunisti bili tako dobri, što onda 1945. nisu dopustili slobodne i demokratske izbore, višestranačje, demokraciju? To smo morali čekati do 1990. godine, dok je toliko omraženi Zapad demokraciju dalje nastavio graditi odmah nakon rata. Mi smo izgubili pola stoljeća u novoj zločinačkoj diktaturi, čije posljedice osjećamo još i danas jer se 2016. godine još uvijek gušimo u komunističkim lažima! Posebno je gnjusno slušati kad se ovi sustavni komunistički zločini kao podloga režima idu poveziva- ti s pojedinačnim zločinima koji su se dogodili u Domovinskom ratu. I koje dakako treba osuditi. Ali koliko tek tu trebaš imati nakaradni um, ili zločesti! Ali ništa čudno ako se zna odakle puše vjetar i tko podmeće tako nešto. Zatim, povjesničar Tvrtko Jakovina drvi o tome da mi samo pričamo o žrtvama 1945. godine. Ja ga javno molim da pita svog prijatelja Budimira Lončara, koji je karijeru počeo u zloglasnoj Ozni, je li se o tim žrtvama smjelo govoriti do 1990. godine? Jesu li o tome objavljivane knjige u Jugoslaviji? Jesu li obitelji žrtava mogle slobodno oplakivati svoje najmilije, obilaziti im groblja, paliti svijeće, plaćati služenje misa, o tome slobodno govoriti? Nisu! Pa kako onda nakon 1990. ne bi o tome najviše govorili, o tim žrtvama, kad je to do 1990. bilo zabranjeno? Kako o tome do danas ne bismo govorili kad za ta masovna ubojstva nitko nije odgovarao i kad najveći dio tih žrtava nije dobio ono što zaslužuje – grob? Dostojan pokop, obilježje. Kako o tome nećemo i danas zboriti ako imamo politiku koja za to baš i ne mari, osim kad treba politički manipulirati, ili kad imamo “stručnjake” koji namjerno zamagljuju problem.

U Hrvatskoj državna tijela ignoriraju što se događa u Sloveniji – unatoč sporazumu! U Srbiji već godinama iskapaju i istražuju žrtve jugoslavenskog komunističkog režima