Četvrtak 1. prosinca Jugonostalgije za više godina guljenja krumpira
ispuniti – da prizna neovisnost Kosova i da bude u svađi sa zemljama s kojima je EU u svađi, prije svega s Rusijom”, izjavio je u intervjuu za Al Jazeeru predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Pri tome je bio odlučan i prema NATO-u koji je 1999. godine bombardirao Srbiju “bez razloga” i nanio joj goleme štete: “Uvjeren sam da govorim uime većine građana kada kažem da Srbija nikada neće biti u NATO-u”. Srbima i Nikoliću uzaludno je ustrajavanje na Kosovu, ali ovim stavovima moramo priznati nacionalno dostojanstvo i osjetljivost te brigu za suverenitet koji se – za razliku od našeg kojeg se odrekla sluganska vlast – ne želi žrtvovati Europskoj uniji i zavaditi se s Rusima. Pogotovo je razumljivo što ne žele u NATO koji ih je na početku devedesetih huškao na agresiju da bi ih na kraju gotovo sto dana zasipao bombama. U cijelom popisu srpskih neprijatelja na Zapadu i u “celom svetu”, na kojemu su uvijek i Hrvati, NATO je jedini stvarni razlog zlopamćenja koji je izvan srpske mitomanije. I ovaj put Nikolić je pokazao kako je Srbija u odnosu prema Europi i svijetu puno više svoja nego Hrvatska. grabe, Hrvatska propada, Plenković cvate. Komunizam su obilježavali zastori na kojima su blistali bezbrižnost, razigranost, nedužnost i igre djece, pionira, mladeži, pa cvijeće, osmijesi, život pun ljepote..., a iza zastora su bila smicanja tisuća nemoćnih vojnika i civila, zatrpavanja u jame dok su još živi, nezapamćena bestijalnost Golog otoka i Stare Gradiške, uhićenja i zatvori zbog vica ili pjesme, ubojstva desetaka političkih emigranata u Njemačkoj i drugdje, tobože ekonomsko raseljavanje Hrvata za kojima su u inozemstvo poslani čopori udbaških doušnika i likvidatora. Jedan takav zastor oslikao je za 29. novembra, za komunistički Dan Republike, raspjevani jugonostalgični kolumnist Ivo Anić. A onda ga je, gušeći se u oduševljenju, na Facebooku pozdravio književnik Velimir Visković, koji je s njim i svim drugim jugoljupcima podijelio strepnju da bi ih “za ovu količinu nostalgije” desničarka Bruna Esih mogla kazniti višegodišnjim ljuštenjem krumpira. Premda je “guljenje krumpira” hinjeno i posprdno, ipak ono u ljevičara izbija iz potisnutog osjećaja krivnje što su im dječaštvo i mladost cvali na zastoru iza kojeg su bili teški zločini, a među njima i kazne “neprijateljima socijalizma” kojima je u zatvoru – guljena koža.