Kotrljanje kršćanstva nizbrdo, od gnoja betlehemske štale do zlatnih Trumpovih tornjeva
što stidjeti, ali u tiebreaku protiv najboljeg svjetskog šahista u brzopoteznim partijama nije imao šanse. Jednom je ranije Karjakin i pokazao da može, ukupan im je score u klasičnim partijama nakon suočavanja u New Yorku pet pobjeda za Carlsena, dvije za Karjakina te čak 26 neriješenih. Ipak, danas je Norvežanin ispred njega. Ostao je svjetski prvak sa samo tri pobjede u 16 odigranih partija. – Karjakin je samo želio pokazati da je jednak Carlsenu, a Carlsen je došao pokazati da je ipak najveći – rekao je nakon završetka meča u noći na četvrtak mađarski velemajstor Denes Boros. Toga je dana novi/stari svjetski prvak proslavio i rođendan, navršio je 26 godina, koliko ima i Karjakin. Bili su najmlađi par šahista koji se ikad natjecao za titulu. Oni koji su meč pratili od početka tvrde da su iz tog nadmetanja mnogo mogli naučiti i početnici i velemajstori. Nadmetanje dvojice velikih šahista pratilo se iz lože, za mjesto se plaćalo 1200 dolara za dan, a redovna ulaznica stajala je 75 dolara. Osim publike uživo, 600 ljudi oko “gluhe” sobe s dvojicom šahista, koja je na trenutke davala dojam kao da je na košarkaškoj utakmici, procjenjuje se da je meč online pratilo oko deset milijuna ljudi, a za stream uživo plaćalo se 15 dolara. Meč se mogao pratiti i u virtualnoj stvarnosti. – Karjakin je imao veliku šansu, poveo je nakon šest remija u kojima se često izvlačio iz nemogućih pozicija i imao dobru šansu uloviti i drugu pobjedu. I kada je Carlsen nakon tog remija uspio izjednačiti, Karjakin je imao šansu koju nije iskoristio. Mislim da ima za čime žaliti – komentira Alojzije Janković. Karjakin je nakon meča izjavio da je zadovoljan onime što je pokazao u 12 klasičnih partija. – Nekako nakon prvog dijela nisam uopće bio spreman igrati brzopotezne partije. Bio sam izgubljen u tri od četiri partije. Jasno, Magnus je iskoristio moje pogreške i zaslužio je pobjedu. Čestitam mu – rekao je nakon meča. – Jedino s čime ovo mogu usporediti jest turnir kandidata 2013. kada sam jedva prošao. Bilo je jako teško, pogotovo nakon osme partije. Prije toga, iako je bilo frustrirajuće propustiti pobjedu iz nekih povoljnih pozicija, ipak sam mislio da ću pobijediti, no nakon osme partije u glavu su mi ušle i negativne misli pa je sjesti i odigrati bilo normalno – priznao je Carslen ističući da mu je to bio najteži meč za titulu. Budući da su obojica velemajstora vrlo mladi, stvaranje suparništva nalik onome između Karpova i Kasparova izvjesno je, bez obzira tko će se sljedeći pojaviti kao izazivač. Hoće li se to u nekom trenutku pretočiti u veličinu “meča stoljeća”, kako se često naziva dvoboj Fischera i Spaskog, prerano je tvrditi. I u slučaju Carlsen-Karjakin presudno bi slovo mogla imati politika. Bilo da je izazivač s Istoka ili sa Zapada. Kako god bilo, šah ponovno postaje velika vijest.
UBetlehem se tih dana, pišu evanđelja, slila sva sila svijeta zbog carskog popisa stanovništva. Ukratko: svi smještajni kapaciteti bili su popunjeni, a ljudska srca tvrda čak i pred prizorom mlade žene s trbuhom do zuba i njenog zbunjenog muža. Ostatak priče znate. Sin Božji i čovječji rodio se u štali, na slami, a svako seosko dijete zna, gdje ima slame, ima i gnoja, pa makar i od jednog vola i magarca. Nazaretska je obitelj već u tom trenutku bila izbjeglička, a postat će to na još drastičniji način kada pred Herodovim pokoljem nevine dječice pobjegne u Egipat. Zemaljski put Boga u kršćanskom izdanju počeo je u stajskom gnoju, a završio u golgotskoj krvi i ostalim izlučevinama tijela probodenog na križu. To su koordinate između kojih je smještena nadahnjujuća priča o suosjećanju i milosrđu, uglavnom Božjem, tek ponekad i ljudskom. U takvom evanđeoskom duhu odvijao se krajem rujna ove godine u Madridu godišnji susret Komisije za migracije Vijeća europskih biskupskih konferencija pod tematskim naslovom “Izazovi milosrđa: prihvat i integracija izbjeglica i migranata – Dijalog i ljubav”. U tom je duhu bilo i uvodno predavanje kardinala koji je trenutačno predsjednik dotične komisije, o čemu je pisao i Večernji list, a najopširnije Glas Koncila. Odmah na početku izlaganja taj “kardinal je podsjetio da je Sveti Otac Franjo u povodu Svjetskog dana migranata i izbjeglica u ovoj godini izvanrednog Jubileja milosrđa pozvao u migrantima vidjeti svoju braću i sestre”. Rečeno je i da “priljev migranata i posljedice koje s njime dolaze mijenjaju lice i izgled Europe”. Međutim, ta činjenica u govoru kardinala nije prikazana kao razlog za uzbunu, strah i zatvaranje granica, već kao izazov. Državne su vlasti pozvane da “tragaju za rješenjima koja uvažavaju dostojanstvo ljudske osobe, opće dobro, solidarnost i supsidijarnost”. A Crkva? Prema kardinalovim riječima, “Crkva, uvijek osjetljiva na ljudsku patnju, pozvana je reagirati na goruće izazo- ve koje pred nju stavlja sadašnje stanje”, te da “Crkva, majka sviju, širi kulturu prihvaćanja i solidarnosti, svjedočeći tako svijetu zajedništvo”. “Zamislimo trenutak kada se ‘stranac’, našavši se u novoj sredini sa svim svojim nadanjima i strahovima, počinje osjećati kao kod kuće. Pomislimo na one osobe koje su ga primile i koje ga počinju doživljavati kao nekoga bliskoga, kao prijatelja. Ali kako je moguće doći do toga?” pita se kardinal, i nudi sljedeći odgovor, govoreći o dvostrukom zalaganju. Prvo, “onaj tko dočekuje i prihvaća treba biti potaknut solidarnošću i ljubavlju koje čine da u drugome možemo prepoznati potrebitoga koji traži pomoć, a također je pozvan prepoznati i poštovati vlastitu kulturu onoga tko kuca na vrata”. Drugo, “nužno je za zdravu integraciju da osoba koja se integrira uspije vlastitim radom i životom u društvu pridonijeti općemu dobru...” U govoru tog kardinala nije se, zapravo, radilo o pozivu na kršćansko milosrđe koje se iskazuje i onima koji ga prema ljudskim mjerilima ne zaslužuju, nego o “stajalištu utemeljenom na vjeri”, prema kojem su “svi ljudi obučeni u isto dostojanstvo i voljeni od Boga”, a “čovjek nikada nije samo otok, nego zajedništvo odnosa”. Zato ovaj kardinal o izazovima migracija govori kao o “velikoj prilici za europska društva da ponovno preispitaju vlastiti identitet, da ponovno pronađu sve ljudske dimenzije, one duhovne i one koje se nalaze u dubini ljudske osobe”. Označivši asimilaciju i getoizaciju kao “dva ekstrema koje treba izbjegavati”, kardinal je izrekao i ovu, svojom vjerom i svjetonazorom nadahnutu želju: “Kako bi bilo lijepo kada bi oni koji dolaze pronašli svjedočanstvo i navještaj Isusa Krista u zajednicama s jakim identitetom, sposobnim da poštuju i ljube druge, ali i da ljubeći njih navijeste sigurnost da je Krist živ i da daruje puni život. Iz osobnoga susreta s Kristom, iz našega susreta s Božjim milosrđem, možemo krenuti koracima prihvaćanja i otvorenosti prema drugomu”. Ne živi ovaj kardinal u oblacima. Istaknuo je i to da “izbjeglička kriza zahtijeva realistički pristup” te da “ne mogu sve europske zemlje na isti način odgovoriti na taj izazov”. Ali, ta konstatacija nije iskorištena kao alibi za nesudjelovanje u velikom izazovu. Govor je završen riječima: “Nijedno društvo ne može osigurati svoju budućnost na temeljima predrasuda i ideologije... U ovom trenutku nema mjesta nikakvu licemjerju i svi su pozvani surađivati. Ne može se danas u Europi samo ‘oprati ruke’: vlade, institucije Europske unije i društvo općenito, vjerske zajednice – svi smo na neki način uključeni.” Je li put od rođenja u štali do smrti na križu priča o uspjehu? U ljudskim očima nije, ali jest u očima vjere iz koje je u Madridu govorio kardinal Josip Bozanić. Čvrsto se nadam da će ove njegove riječi naći odjeka i u propovijedima svih ostalih hrvatskih biskupa ovog Božića. Poput one nazaretske obitelji koja je uzalud kucala na vrata betlehemskih svratišta i kuća, milijuni kucaju na vrata Europe. Kako reče kardinal Bozanić, koji izazov, koja prilika za kršćansku Europu! Utoliko me više začuđuje zbrka u glavama tolikih naših ljudi koji se predstavljaju kršćanskim i katoličkim tradicionalistima i konzervativcima koji ovih dana na sva usta slave pobjedu i hvale Donalda Trumpa. Put od betlehemske štale do pozlaćenih Trumpovih tornjeva, izmjeren bilo kojom riječju koju evanđelja stavljaju u usta utjelovljenom Bogu na koje se ti isti pozivaju, može biti samo nastavak kotrljanja tobožnje kršćanske civilizacije nizbrdo. Ako u njemu doista vidite politički trijumf vlastitih svjetonazora i vrijednosti, slavite Trumpa. To je vaše demokratsko pravo. Ali, bilo bi pošteno i logično da se onda ostavite Božića i svega što betlehemski stajski gnoj, slama i Sveta izbjeglička obitelj simboliziraju u vjeri koju propovijeda čak i zagrebački nadbiskup Bozanić, barem u Madridu.
Američke vlasti uskratile su pravo ulaska u zemlju šefu svjetske šahovske organizacije Kirsanu Iljumžinovu zbog sumnje da je surađivao sa Sadamom i Gadafijem Katolički konzervativci, izaberite što ćete slaviti: Božić ili Trumpa, jer jedno s drugim ne ide