Upoznavanje sa svijetom animiranih dokumentaraca
Tuškanac
U maloj dvorani kina Tuškanac danas se održava 3. izdanje radionice Anidox Adriatic, namijenjene filmašima zainteresiranima za kombiniranje dokumentarne i animirane filmske tehnike, ali i svima koji žele steći uvid u svijet animiranih dokumentaraca. Program počinje u 13 sati predavanjem mađarske teoretičarke Anne Ide Orosz, koja će sudionike upoznati s poviješću tog hibridnog žanra, a nastavlja se predstavljanjem animirano- dokumentarnih projekata. U 14 sati predstavit će se projekt “Radiovizija” iz Srbije u kojem su u ani- miranoj formi oživjeli glasovi poznatih ličnosti poput Ive Andrića, Branka Ćopića, Meše Selimovića i Danila Kiša, zabilježeni na snimkama iz arhiva Radio Beograda, a u 17 sati serija “Tko preživi, pričat će”, nastala za HTV 3, na kojoj je radio niz poznatih hrvatskih animatora. Danska producentica Charlotte De La Gournerie predstavit će u 15 sati dansko-francuski dugometražni filmski projekt “Flee” o izbjeglicama, koji je u režiji Jonasa Pohera Rasmussena koji je osvojio nagradu Disney Channela kao najbolji projekt na ovogodišnjem Annecyju.
Jedna od rečenica koju sam podvukla u romanu „Majstor i Margarita“(1967.) Mihaila Bulgakova ona je koju izgovara Woland vraćajući spaljeni rukopis piscu rekavši mu kako rukopisi ne gore! Ona mi se nametnula jer sam razmišljajući o nagradama u hrvatskoj kulturi i književnosti došla i do jedne od tema iz ovoga romana koja ukazuje kako režimi propisuju kanon, poslušni pisci koji ga uspješno reproduciraju bivaju nagrađenima, a oni koji se na neki posve osoban način tome opiru tješe se upravo tom podvučenom rečenicom. Neki od (ne)nagrađenih citiraju i Matoša koji kaže kako jest prodao tekst, ali ne i pero dok drugi, poput akademika i često nagrađivanog književnika Pavla Pavličića, objavljuju polemičke tekstove u kojima iznose teze da je potrebno ukinuti hrvatsku književnost jer su naklade do tisuću primjeraka pa pisci trebaju pisati nezanimljivo ne misleći o publici, nadalje treba ukinuti i kulturne priloge, nagrade treba davati iz interesa, a nakladnici ne trebaju gledati kvalitetu i plasman, nego samo svoju zaradu, najbolje na stranim piscima. To će, piše on, dovesti do ukinuća instituta, katedri, povjerenstava, a potrebe malobrojnih čitatelja nadomještat će se prijevodima i čitanjem na stranim jezicima.
Puna skepse
Je li ovaj radikalan prijedlog plod iznenadnog dubinskog uvida, trenutačnog spisateljskog razočaranja ili neke poznate intelektualne i literarne kombinatorike, ovdje se neće debatirati, već on, kao i ona Bulgakovljeva rečenica, otvaraju neke nove smjernice o promišljanju vezanom uz pitanje mjesta i važnosti nagrada u kulturi i književnosti u hrvatskom prostoru. Trebaju li nagrade onima kojih ih primaju? Koliko su književne nagrade važne u poticanju čitanja, književnom marketingu, promociji autora, recepciji knjige? Koliko one „garantiraju“estetski dobar tekst, vrijedno literarno štivo i užitak u njemu? Dodjeljuju li se hrvatske nagrade objektivno, klanovski, prijateljski