UŽIVANJE U DARIVANJU I LEŠADAMA SVETOG NIKOLE

Jednom je, kažu, ribom koja je sama popadala s neba, nalik na kišu od krljušti, po uzoru na Isusa nahranio sve gladne mališane u Miri

Jedan od najomiljenijih, a djeci sigurno najmiliji svetac je Sveti Nikola, zaštitnik svih malenih, svih pomoraca i mornara. Rođen je u Patari, maloazijskom gradu sredinom III. stoljeća, u obitelji imućnih i bogatih roditelja. Oni su oboje zašli u visoke godine i izgubili su već nadu da će jednom imati potomka, no Bog je uslišio njihove molitve i gospođa zatrudni, a nakon devet mjeseci donese na svijet maloga Nikolu, koji je nazvan tim imenom po svom stricu biskupu u Miri. Ali jao. Čim se ispunila Božja milost, Nikolini roditelji obole od neke neizlječive bolesti i ubrzo umru ostavivši malog Nikolu samog na svijetu. Živio je teško nekoć imućni dječačić, budući da su sve njegovo bogatstvo spiskali lukavi obiteljski skrbnici, i uskoro ostane na ulici. Kad je za to čuo njegov stric, pohita odmah u Pataru i odvede već gotovo izgladnjelog dječarca sa sobom u Miru i tamo ga stane pripremati za svećenički poziv. Pa kad je Nikola postao svećenik, počela su se događati čuda. Jednom je tako smirio olujno more i spasio lađe i mornare koji bi se zasigurno utopili. To je pravi razlog što je otad pa sve do danas Sveti Nikola zaštitnik svih pomoraca i moreplovaca. Svojim je blagoslovom potom spasio dijete kojem je u grlu zapela riblja kost, a u jednom je danu, kažu, ribom koja je sama popadala s neba, nalik na kišu od krljušti, po uzoru na Isusa, nahranio sve gladne mališane u Miri. Skupljali su Nikola i djeca ribu u vreće i mreže cijeloga dana i na koncu se pogostili velikom lešadom. Zbog tog čina smatramo ga i zaštitnikom djece pa na njegov spomendan, svakog 6. prosinca, svi roditelji, ali i sva sirotišta, daruju djeci i štićenicima poklone. No, postoji još jedna legenda koja je posredno vezana uz lešade Svetog Nikole. Naime, kako priča ta kršćanska bajka, u blizini kuće svetoga Nikole živio je čovjek, nekad bogat kao i Nikolini roditelji, ali baš u doba cara Dioklecijana izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je taj pobro i tri kćeri, ljepotice koje bi svatko poželio, ali nije ih otac mogao udati jer im više nije mogao dati miraz. I nesretni je, ali okrutni otac odlučio trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, ma koliko su ga one preklinjale i molile se Bogu da ih izbavi od tog zla i spasi njihovu čast i poštenje. Sveti je Nikola nekako doznao za zlu nakanu svog susjeda pa, prišuljavši se noću do njihove kuće, ubaci kroz prozor vreću punu zlatnika, nalik vrećama s ribom, koje je udijelio gladnoj djeci. Kad je otac onih djevojaka ujutro našao blago, pokaje se zbog svoje nečasne nakane i dade zlatnike najstarijoj kćeri za miraz. No, čudo se dogodilo i sutradan i preksutradan, pa je tako bogato opremio sve kćeri. Pa ipak, dok je Nikola ubacivao kroz prozor posljednju vreću sa zlatnicima, uhvati ga sretnik i prepozna ga. Unatoč zaklinjanju neka šuti, razglasio je ime svog dobrotvora po čitavom svijetu i tako posvuda proširio slavu svetoga Nikole. Skroman kakav je bio, ujedno strepeći da će ga građani Mire postaviti za biskupa jer mu je umro stric, uteče Nikola u pustinju i tamo nakon mnogo godina, iscrpljen pokorom, umre 6. prosinca 327. Pokopan je u Miri, no stoljećima kasnije, od straha da bi Turci mogli razvaliti njegov grob, prenijeli su njegove ostatke u Bari, veliko ribarsko središte na talijanskoj strani Jadrana, gdje ga i danas slave kao sveca zaštitnika baš kao i mi dok pripremamo darove našoj djeci i uživamo u posvećenim lešadama dobroga sveca.

Skroman kakav je bio, ujedno strepeći da će ga građani Mire postaviti za biskupa, uteče Nikola u pustinju i tamo iscrpljen umre 6. prosinca 327.