Stonesi u produžecima iskoristili davni recept; povratak u (blues) garažu!
Postoji staro pravilo u rock glazbi, korišteno bezbroj puta; kada se dokine smisao postojanja ili vam se čini da ste izgubili razlog za pjesmu, vratite se korijenima. I to pravim, dubokim korijenima, glazbi koja vas može revitalizirati i reći ono što ste možda putem pogubili. Natrag u garažu. Tim manevrom poslužili su se i Rolling Stonesi na upravo objavljenom albumu “Blue & Lonesome”, popunjenom blues standardima s kojima su počeli diskografsku karijeru 1964., a dvije godine ranije svirački staž po londonskim klubovima. Iskoristivši nedavne naširoko reklamirane nastupe na Desert Trip festivalu kao najavu i premijeru novog singla “Just Your Fool”, kraj godine ostavljen je za njihov prvi studijski album od “A Bigger Bang” iz 2005. Ako dugih jedanaest godina nije dokaz za gubitak inspiracije, najdulja diskografska stanka u ukupnoj povijesti Stonesa, onda ne znam što jest? Samo dvije nove pjesme na kompilaciji “Grrr” s kojom su 2012. krenuli u proslavu pedesete godine osnivanja i vratili se na pozornice, bile su sve što su Stonesi snimili u tonskom studiju. Doduše, Keith Richards je osim sjajne autobiografije objavio i inspirativan solo album “Crosseyed Heart”, ali i na to smo čekali od 1993. kad mu je izašao zadnji solistički album “Main Offender”. U međuvremenu Stonesi su odsvirali puno turneja i odustali od snimanja albuma, shvaćajući da im se, prvo, koncerti puno više isplate. I da im je, ma kako dobar bio, novi album potpuno nezanimljiv masovnoj publici koja želi čuti stare hitove a ne nove pjesme, te na koncertima rekreirati poznatu staru priču. Kao i na velikoj, temeljitoj retrospektivnoj izložbi “Exhibitionism!” koju sam proljetos uspio pogledati u londonskoj galeriji Saatchi. Mora se priznati da to Rolling Stonesi jako dobro rade i još bolje zarađuju na staroj slavi, pa svaki potez, poput proljetnog koncerta u Havani, završi na luksuznom CD/DVD izdanju, a igrom slučaja Castrova smrt doda im još značenja. Za album “Blue & Lonesome” dohvatili su se još starijih, standarda blues autora koje su “skidali” na početku karijere (Jimmy Reed, Willie Dixon, Eddie Taylor, Little Walter, Howlin’ Wolf), s kojima im je blues ušao u vene, pored svih drugih supstancija idućih godina. Ovo drugo su prestali koristiti, ali im je blues ostao tamo gdje je i bio, genetski upisan u sviračkom krvotoku. Dapače, “Blue & Lonesome” su snimili u samo tri dana svirki uživo, bez nasnimavanja, u British Grove studijima nedaleko od Richmonda i Eel Pie Islanda gdje su i počeli svirati kao mladi bend 1962. Rock glazba nije samo autorska umjetnost nego i izvedbena, a stara je istina da Rolling Stonesi i blues standardi pašu kao ruka i rukavica ili puška i metak. Da- pače, kad je snimio svoj najbolji, ujedno i jedini dobar, solo album “Wandering Spirit” 1993., Mick Jagger s pratećim bar bendom The Red Devils snimio je i album blues obrada, vrlo sličan sadašnjem “Blue & Lonsome”. Album nije bio službeno objavljen, ali je ubrzo “iscurio” i predstavlja fascinantan dokaz koliko je Jagger verziran i uzbudljiv pjevač kada se bavi bluesom. I to ne sirupastim, letargičnim bluesom kakav zna izvoditi Eric Clapton, nego iskonskim, “opasnim” i oporim bluesom. Ako ste čitali aktualnu Springsteenovu autobiografiju “Born to Run”, vidjeli ste u njoj i dio posvećen probi koju je sa Stonesima imao večer prije zajedničkog nastupa na njihovom povratničkom koncertu 2012. u New Jerseyu, prenošenom na američkoj televiziji. Poglavlje naslova “Svijet garaže” opisuje probu Springsteena sa Stonesima, poredanim u maloj prostoriji, s malim pojačalima, bez reflektora i ikakvih remetilačkih faktora, te završava riječima “Bilo je uzbudljivo na nastupu pred dvadeset tisuća ljudi, ali nisam osjetio čaroliju od prethodne večeri, kada sam u onoj maloj prostoriji, uz onu četvoricu, bio u NAJVEĆEM GARAŽNOM BENDU NA SVIJETU, u svom malom dijelu rock’n’roll neba”. Upravo je takav “Blue & Lonesome”, garažni blues koji poznaju do daske, u kojem s urođenom lakoćom frcaju distorzirane Richardsove i Woodove gitare, skakutavi Mick flash briljira na vokalima i usnoj harmonici, dok Charlie Watts stoički zakucava poznati ritam koji ima u malom prstu. Nema ovdje inovacija, ovdje se radi o povratku plesnom bluesu i nekolicini balada, zvuku i načinu svirke koji pokazuje temeljno razumijevanje i žanra na kojem su stvorili karijeru, sastojke koje, bez obzira na sve poteze između, ne mogu zaboraviti poput vožnje bicikla. Već dugo nismo čuli Stonese da ovako homogeno zajednički sviraju kao da sutra neće doći. Sve skupa zapakirano je u jednostavan plavkasti omot s istaknutim velikim isplaženim jezikom, drugo im uz ovakvu glazbu i ne treba. Možda više ne znaju ili im se ne da napisati nove pjesme, ali u obradi blues standarda su i dalje vlasnici davne Jaggerove titule “prvaka svijeta u rock’n’rollu”. Parafraziramo li naslove albuma i singla, Stonesi zasigurno više nisu tužni i usamljeni, nisu ni budale, ali se vraški dobro prave da jesu.
Dohvatili su se pjesama s kojima im je blues ušao u vene, uz druge supstancije. Ovo drugo su prestali konzumirati, ali im je blues ostao genetski upisan u krvotoku