Najviše pogađa podtekst: u ovom su užasu ljudi isti kao mi, željni života
Hassan Blasim je irački režiser i književnik, koji piše na arapskom, a trenutačno živi u Finskoj. Hrvatski ga čitatelji upoznaju kroz zbirku kratkih priča “Irački Krist” u izdanju Frakture (urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Mihaela Velina, 129 kuna), zbirku kojoj što svjetska što domaća književna kritika ne može naredati dovoljno komplimenata. Doista, riječ je o sjajno napisanim kratkim pričama, ali ono što pogađa ravno u pleksus emocije su koje iz njih frcaju, a koje je najjednostavnije usporediti s onima koje je svijet doživio gledajuću u oči ranjenog dječaka iz vozila hitne pomoći u Alepu. Kod Blasima ima svega: od nadrealnih scena koje kao da se rugaju Alisi u zemlji čudesa, jer ovdje se u “zečjim” rupama jede ljudsko meso, preko mračnih ratnih scena u kojima postoji samo apokaliptičko ništavilo razorenih gradova, naroda, obitelji i života, sve do prizora u kojima ljudi spremni oko sebe staviti samoubilački pojas, okruženi hollywoodskim luksuzom vile na kraju grada, čekaju nalog za pokret koji ne dolazi. Najpotresniji je zapravo podtekst svake od tih priča, a koji čitatelju biva jasan nakon prve priče: Blasimovi junaci su zapravo ljudi posve isti kao i mi, ljudi koji žele živjeti normalan, ljudski život, ono što tako često i tako pogrešno zovemo običnim životom. To im ne uspijeva, baš kao što nije uspjelo generacijama u tom prostoru obilježenom stoljećima ratova i patnje. Nema tu ljepote ni mira, čak ni u tragovima, nema svjetla na kraju tunela... Možda je stoga najbolja misao o ovoj knjizi već napisana u New York Timesu, a ona kaže: “Ako postoji priča na koju bi kamen proplakao, ovo bi mogla biti ta...”