I u zlatnim godinama Jugoplastike, mi smo bili veće zvijezde
Rodio sam se 13. veljače 1961., pa kada je Hajduk slavio svoj stoti, ja sam slavio 50 rođendan
Zvali su me gotovo svi klubovi iz bivše države, ali ja sam znao da ću otići u Hajduk jer je moja obitelj oduvijek navijala za bile Jedan je od onih kojima ime savršeno stoji. Dragi. Makedonska inačica imena Dragan. Dragi Setinov (55) baš je drag lik. A takav je ostao u pamćenju i navijačima i svima oko Hajduka u onih pet posljednjih sezona prvenstva Jugoslavije u kojima je osvojio dva kupa bivše države s bijelima, 1987. i 1991. Sreli smo se u Skoplju, njegovu rodnom gradu iz kojeg se 1986. zaputio u Split. Čega se prvo sjetite? – Navijača, naravno. I svih ljudi koji su me u Splitu prihvatili kao da sam njihov. Mogu se pohvaliti da smo Hajduk i ja rođeni na isti datum: 13. veljače. Možda sam i jedini od bivših igrača te sreće. To je tako kad Bog hoće neke stvari. Kad je Hajduk slavio 100 godina, ja sam napunio 50.
Torcida je bila fantastična
Koje utakmice posebno pamtite? – Najviše mi je u sjećanju ostala utakmica 1987. protiv Partizana kad smo pobijedili 2:1, a ja sam dao prvi gol. U 86. minuti sam se ozlijedio poslije čega sam morao na operaciju. Poljud je bio krcat. Bio sam igrač utakmice i to ne mogu zaboraviti. A druga utakmica koju nitko iz moje generacije dok smo živi neće zaboraviti je posljednji finale Kupa Jugoslavije u Beogradu. Pobijedili smo Crvenu zvezdu 1:0, kod kuće čuvam kasetu s te utakmice. Nijednog navijača nismo imali. Mogli ste birati u koji ćete klub iz Vardara. Zašto ste izabrali Hajduk? – Da, 1985. godine pozvan sam za A reprezentaciju Jugoslavije za turnir u Indiji, izbornik je bio Milutinović. Dakle, već sam kao Vardarov igrač bio reprezentivac. Šest mjeseci do prelaska u Hajduk jurili su me svi klubovi: Zvezda, Dinamo, Partizan, a najviše je novca davala Priština jer je taman Ćiro bio tamo. U Skoplju, a navijači Hajduka? Kako to? – Nekako mi je Hajduk uvijek bio u srcu, još iz vremena zlatne generacije bijelih, to ostane u sjećanju. Pratili ste zlatni Hajduk 1970-ih? – Itekako. Ja sam 1961. godište, a bijeli su 1973. – 74. bili najmoćniji. Tek sam počeo trenirati nogomet. Ali sjećam se da je moja majka uz tranzistor uvijek čekala i jedino ju je zanimalo što će Hajduk napraviti. Zbog Hajduka niste dočekali Vardarov naslov 1987.? – Ne, prvi sam iz generacije otišao van, onda su me drugi, poput Pančeva, slijedili. Igrao sam u najboljoj Vardarovoj generaciji koja nije strepila ni od koga. Dobili smo Hajduk u Splitu 3:1, Dinamo u Zagrebu 2:1, Partizan u Beograda 2:1... U Skoplju je Dinamo redovito gubio. Jedino nam Zvezda nije ležala. Nije se tu radilo o tome da su bili prejaki, već se sve događalo u Beogradu. Imali su puno utjecaja na suđenje, a i na odnose između klubova. Kad bi dolazila Zvezda, obišli bi nas čelnici i rekli: “Dragi, danas ćemo malo laganije.” Tko su vam bili treneri u Hajduku? – Prvo Sergije Krešić, pa Vucov, pa Nadoveza, pa mjesec i pol dana Ivić te na kraju Skoblar i Poklepović. Najbolje sam igrao kod Skoblara, i bio mi je najdraži. Znao je voditi tim. Kad god bi gorjelo oko Hajduka, zvali su Skoblara. Imao je strašan nastup, sam njegov ulazak u svlačionicu bio je događaj, kad uđe pa te pogleda oštro i kaže “ajmo danas”. I onda se nije moglo dogoditi da ne odigraš dobro. Onda, znao je povući potez u utakmici. Mi smo u polufinalu Kupa 1987. igrali sa Zvezdom 1:2 na Poljudu, a ondje dobili 1:0 pa prošli na penale u finale. Skoblar je svjesno dobio crveni karton da bi nas pokrenuo, da još bolje igramo. I postigao je što je htio, osvojili smo Kup. Veliki motivator.
Skoblar je veliki trener
Što vam je rekao Skoblar uoči finala Kupa 1991.? Igrali ste u predvečerje rata protiv najbolje momčadi Europe u tom trenutku, u njezinu gradu... – Spremali smo se da krenemo, a nismo znali hoćemo li ići. Skupili smo se u klubu i čekali zeleno svjetlo iz Zagreba. Rat je već zapravo počeo, već su se dogodili i Borovo i Knin, bilo je barikada. Čekali smo u bijelom salonu u opremi i trenirkama i sjećam se da je tada Jiři Jeslínek, za kojeg je Skoblar možda planirao i da bude u prvih 11 na mojoj poziciji, prišao Jošku i rekao mu: “Šefe, ja ne idem na utakmicu. Ja volim svoj život, ne mogu u Beograd.” Na to mu je Skoblar rekao: “Ma bježi, zašto je tvoj život vredniji od moga? Ako nećeš, ne moraš!” Skupio je stvari i otišao. Kad smo dobili nalog, rekao je “idemo”. Otišli smo vojnim avionom, sletjeli na Batajnicu, otišli na ručak i odmor u hotel Jugoslavija, pa na utakmicu. Skoblar ništa taj dan nije rekao osim da igramo protiv najbolje ekipe na svijetu. “Momci, igrajte, nemamo navijača, svi su njihovi!” Mi smo izašli i kad ti netko tako nešto kaže, onda nemaš što izgubiti. A sve smo dobili, Kako ste kao Makedonac 1991., iz neutralnog kuta, gledali te tenzije između hrvatskih i srpskih igrača na utakmicama? Posebno su 1991. bile incidentne utakmice Hajduka sa Zvezdom i Partizanom?
Plakao sam 1991. godine
– Netrpeljivost je bila velika, svašta se događalo, ali nitko nije mislio da će to sve otići do rata. Mi smo u to vrijeme s Hajdukom išli i na turneje u Kanadu i Australiju gdje smo skinuli petokraku s dresa i stavili šahovnicu u Australiji. Ta je situacija bila neugodna, jer bili su u momčadi tada i Crnogorac Zvezdan Pejović i Srbin Mirko Mihić te Mili Hadžiabdić koji je bio Jugoslaven. U Australiji se svirala himna “Lijepa naša”. Sjećam se da mi je tada Hadžiabdić rekao: “Joj, da me otac vidi, ubio bi me!” Ti ljudi iz Australije koji su nas ugostili došli su prije prve utakmice u svlačionicu i donijeli majice. Mi smo krenuli na zagrijavanje s petokrakom. Neki ljudi su stali i pitali “gdje ćete”. Mi kažemo na zagrijavanje. “A ovo?”, pitaju i pokazuju na petokraku. “Ako mislite igrati s petokrakom, možete natrag u avion”. Vi niste ulazili u sukobe? – Ništa ni s kim nisam imao. Ima snimaka gdje se vidi da sam pokušao odvojiti Štimca i Mihajlovića, da ih malo smirim. Ali tada sam razmišljao da je sve to u žaru borbe, da nema veze sa Srbijom i Hrvatskom. Ali ipak je bilo. Kad ste otišli iz Splita? – U lipnju 1991. Otišao sam u Grčku u Ethinkos, prvoligaša iz Atene. A već je bio počeo rat. Počeli su me zvati moji iz Skoplja i govorili: “Dragi, dođi.” I usred tog kaosa došao je jedan menadžer iz Grčke u hotel Marjan. Kako se probio, ni danas ne znam. Nađemo se u hotelu i kaže mi: “Dragi, dođi u Ethinikos, evo ti predugovor da potpišeš i sutra te čekamo u Skoplju”. Drugi dan otac mi kaže: “Sine, dođi, bolje idi i potpiši.” Zadnji avion je otišao, zadnji brodovi su isplovili, ništa više nije išlo. Odlučio sam da idem, dogovorio se s Hajdukom oko odštetom i otišao u Grčku. Kakvi su bili osjećaji u tim trenucima? – Vjerujte, meni se plakalo, Autom sam krenuo iz Splita prema Skoplju, naletim na prvu barikadu. “Dragi, gdje ideš“, pitaju me. Kažem: “Idem kući.” “Ajde, sretan put i nemoj stajati. Gdje ste živjeli u Splitu? – Na vrh Sućidra. Bio sam u Hajdukovu stanu pet godina. Split je u to vrijeme bio sportska metropola. Košarkaši Jugoplastike harali su Europom i triput zaredom je osvajali. Jeste li osjećali da su oni veće zvijezde u gradu? – Ne, uvijek je nogomet bio prvi. Kad sam ja osvojio trofej Bili, Kukoč je bio najbolji igrač Jugoplastike. Ali ipak se sve vrtjelo oko nogometa. Čujete li se s nekim od bivših suigrača? – S Jarnijem, Tipurićem, Mišom... Cijeli tekst čitajte u MAX-u.
U Australiji su pustili Lijepu našu, a Hadžiabdić kaže: Da me otac vidi, ubio bi me Odvajao sam Štimca i Mihajlovića, ali nisam u tom trenu shvatio da se čupaju Hrvat i Srbin