Odlikovao me japanski car
Bivša supruga Stevena Seagala učila me borilačke vještine
Nekad perjanica HSP-a, i to u doba kad su u Saboru imali čak sedam zastupnika, Tonči Tadić danas je potpuno digao ruke od politike i posvetio se znanosti. Trenutačno radi na projektima na Institutu Ruđer Bošković, a u intervjuu govori o nuklearnom naoružanju, svijetu nakon Trumpa, HSP-u i svom životu u Japanu.
Dio života proveli ste u Japanu. Kako ste zapravo dospjeli onamo, zašto ste otišli u Zemlju Izlazećeg Sunca?
U Japanu sam boravio 15 mjeseci tijekom 1997. i 1998. na poslijedoktorskoj stipendiji japanske Agencije za znanosti i tehnologiju – STA. Bio sam u Ikedi pokraj Osake, u institutu ONRI-AIST, koji je dio japanskog ministarstva industrije i vanjske trgovine – MITI. U Japanu je MITI od posebne važnosti, nešto kao ministarstvo obrane u drugim zemljama, a biti službenik MITI-ja ima posebnu težinu. Tamo sam dospio zahvaljujući prijateljstvu s Yoshiakijem Mokunom iz ONRI-ja te uz potporu šefa njihova laboratorija Yujija Horina. Oni su me prijavili na STA stipendiju, odnosno prijavili su me kao potrebnog za njihov institut. Znali su da IRB ima iskustvo s akceleratorima i ionskim mikroskopima, znali su da razvijamo detektore X-zraka s kristalom i tražili su nekoga tko će im u tome pomoći. Japanci svoje poslijedoktorske stipendije ne daju zato da te oni nešto nauče, nego zato da im pomogneš. Uz to, svaki od tih 200 doktora fizike, biologije, kemije ili elektronike, koliko ih godišnje dobije stipendiju, sutra je veza Japana s institutima i sveučilištima u Europi, Americi, Kini, Rusiji... Neobično je živjeti u zemlji u kojoj je sve organizirano, sve je isplanirano i sve funkcionira. Mislim sve dok se nešto ne dogodi, recimo neka katastrofa, nešto
što nije bilo u planu. Mi smo, za razliku od njih, kraljevi improvizacije. Ono što kod njih rješava organizacija i sustav, kod se rješava osobnom inicijativom jer ni sustava ni organizacije najčešće nema. Zato nama padnu na pamet stvari kojih se oni nikada ne bi dosjetili. Bojim se da takva visoka organiziranost i isplaniranost društva ponekad guši samoinicijativnost. No Japanci s kojima sam se družio u Osaki i Kyotu, recimo šefovi laboratorija ili zavoda, i sami su kreativci koji žele mijenjati sustav, stalno traže nešto novo. Uglavnom, u prvih 30 dana si u dilemi: ili ostati i prilagoditi se ili reći “nije to za mene“i otići. Ja sam ostao, na svoje i zadovoljstvo svojih japanskih kolega. Štoviše, produžili su mi boravak jer su bili zadovoljni mojim radom.
Osim japanskog mentaliteta, pretpostavljam da se teško bilo priviknuti i na hranu...?
Nimalo. Naglasak japanske prehrane je na slaganju prirodnih okusa, a ne na začinima. Naglasak je na ribi i jajima umjesto na mesu, odnosno na siru od soje umjesto na mlijeku i siru. Važniji je izgled i niz malih jela nego ogromna porcija jednog jela. No jedu više tjestenine nego riže iako svi kod nas misle suprotno. U Japanu uvijek jedem samo japansku hranu.
Kakav ste društveni život vodili u Japanu, jeste li stekli neke prijatelje?
Trenirao sam aikido i kendo, oboje izvan instituta, pa je logično da sam stekao prijatelje i izvan kruga njihovih fizičara. Tamo sam u travnju 1997. započeo s aikidom, u klubu Tenshin dojo u Osaki koji vodi gospođa Miyako Fujitani, inače bivša žena Stevena Seagala. To je valjda jedini aikido klub u Japanu koji vodi žena. Radi lijep i brz aikido, ostali smo dobri prijatelji i nastojim je posjetiti kad sam u Osaki. U klubu je inače uvijek bila barem četvrtina stranaca. U kendo klubu u Ikedi isto je bilo zanimljivih likova. Jedan od njih je Eiji Koyabu, majstor kendoa i iaidoa (mačevanje pravim japanskim mačem), s kojim se isto nađem kad sam u Osaki. Obilazio sam hramove, upijao japansku kulturu, učio jezik. Osjećam se tamo kao doma.
Bavite li se još uvijek aikidom?
Da, naravno, dva puta tjedno ako mi posao dopušta. Predsjednik sam Hrvatskog aikido saveza, koji ima 19 aikido klubova. S ponosom ističem da smo 24. rujna ove godine primljeni u članstvo Međunarodne aikido federacije (IAF), na kongresu IAF-a u Takasakiju, naravno u Japanu. Nisam to mogao propustiti.
Jeste li puno putovali Japanom, koliko ste upoznali njegove ruralne krajeve?
Da, naravno. Bio sam na sprovodu Koyabuova rođaka u budističkom hramu i na groblju na vrhu planine Koya. Zamislite planinu veliku kao Medvednicu na kojoj je dvadeset budističkih hramova, a na vrhu šuma cedrova s grobljem od 300.000 grobova. A s Horinom, šefom laboratorija, obišao sam Kyushu i tamošnje male gradove. Išli smo Horinovim autom u Mie na obali Pacifika, gdje je šintoistički hram Ise-jingu, koji je “Vatikan šintoizma“. Japanska vlada inače potiče poljoprivrednu proizvodnju. Ali potiče i obrt i stare zanate, inzistirajući na obnovi starih seoskih kuća starim alatima.
Što bi Hrvati mogli naučiti od Japanaca?
U prvom redu kako pomiriti očuvanje tradicije s novotarijama. Nije im problem uvesti nikakve nove tehnologije ni bilo što sagraditi, ali je problem ako će se na bilo koji način narušiti povijesna baština. Pa tako imate hramove ili cijele očuvane dijelove gradova unutar poslovnih četvrti. Sve što se uvodi izvana “japanizira“se pri korištenju. Drugo, nije im nikakav problem uvesti stručnjake sa strane za nešto što ne znaju, a žele naučiti. Krajem 19. stoljeća u Japanu je bilo 2300 stranih stručnjaka, zvanih o-yato, koji su bili sve: od kapetana brodova, preko inženjera u rudniku do kirurga u bolnicama, za besplatnu kuću i solidnu plaću. Treće, napreduje se prema dobi, ali i prema obrazovanju. Zato svi nastoje školovati djecu na što boljem sveučilištu. Četvrto, svako ministarstvo ima znanstveni savjet. Recimo, moj prijatelj Mokuno bio je punih 12 mjeseci savjetnik ministra gospodarstva jer je tamo uobičajeno da ministar gospodarstva među savjetnicima, osim makroekonomista, ima i barem jednog fizičara.
Jeste li vi preuzeli neke navike od njih?
Nesvjesno se klanjam kad se pozdravljam s nekim, to mi je prešlo u naviku tamo. Naravno, volim pojesti japansku hranu kad mogu. Nosim mušku sklopivu lepezu ljeti, što je kod njih uobičajeno čak i na poslovnim sastancima. I nikada nikamo ne idem bez vizitke – jer tamo je jako nepristojno ne uzvratiti vizitkom kad ti netko da svoju.
Nesvjesno se klanjam kad se pozdravljam s nekim, to mi je prešlo u naviku koju sam stekao tamo. Naravno, volim japansku hranu, kod njih je naglasak na ribi i jajima, ne na mesu
Predsjednik ste Hrvatsko-japanskog kulturnog i gospodarskog društva. Koliko ima članova i koje su vaše aktivnosti?
Društvo nije veliko, ali je važno jer je bilo prvo. Ljudi povezani s HJKGD-om pokrenuli su druga japanska kulturna društva. Nekada smo bili jedini, a danas je cijeli niz hrvatsko-japanskih kulturnih društava. Zato se HJKGD sve više okreće strateškoj razini suradnje, odnosno osmišljavanju ključnih inicijativa za poboljšanje odnosa Hrvatske i Japana, posebno gospodarskih i znanstvenih. Svake godine nastojimo poslati 1000 origami ždralova u Hiroshimu. Svake godine organiziramo misu u zagrebačkoj katedrali za žrtve potresa i tsunamija 11. ožujka 2011. Inicirali smo i sadnju japanskog vrta na Bundeku u Zagrebu, kakav imaju sve metropole, sa po jednom japanskom trešnjom za svaku godinu diplomatskih odnosa Hrvatske i Japana.
Hrvatska nema gotovo nikakvu ekonomsku suradnju s Japanom. Što mislite da je tome razlog i kako to poboljšati? Koliko bi takva suradnja mogla utjecati na gospodarstvo u Hrvatskoj?
Prošle su 23 godine od uspostave diplomatskih odnosa s Japanom. Vrijeme je da počnemo postavljati pitanja: Jesmo li mogli učiniti više? Zašto je u nas prisutno 10 puta manje japanskih kompanija nego u istočnim članicama EU? Što je Hrvatska Japanu? Trebamo li im mi uopće? Što je Japan Hrvatskoj? Trebamo li mi Japan? Bio sam na skupu HGK u Kobeu 1998. na kojem su se japanski poduzetnici raspitivali o stanju u Hrvatskoj: je li još rat, kako se kod vas živi, kako doći do vas, itd. Japanci danas ipak znaju da smo članica NATO i EU, da smo sigurna zemlja i za poslovanje i na osobnoj razini. Uostalom, popularni smo kod njih jer u Hrvatsku dolazi godišnje oko 150.000 japanskih turista, a u Španjolsku koja je 10 puta veća od nas dođe ih samo 25 posto više. Nismo kao zemlja napravili dovoljno na gospodarskoj promociji Hrvatske u trećem gospodarstvu svijeta! Prvo, nedostaju nam solidne brošure o pogodnostima poslovanja u Hrvatskoj, i to napisane na japanskom, jer mnogi japanski poduzetnici ne govore savršen engleski. Mi se moramo prilagoditi njima. Drugo, ne treba ciljati na vrlo velike japanske korporacije jer su na hrvatskoj razini velike čak i one japanske kompanije koje se kod njih broje u male ili srednje, a takvih ima puno. Treće, Japance kod nas ne zanima mogućnost za masovnu proizvodnju nečega jer za to imaju jeftinu radnu snagu istočno od nas. Najviše ih zanima naša znanost i tehnologija. Nisu bez razloga s Hrvatskom 2008. sklopili Memorandum o strateškoj znanstvenoj suradnji čime smo među svega osam članica EU sa znanstvenim sporazumom s Japanom te razine.
Politički ste se angažirali 1989. Najprije sedam godina u HSLS-u, potom 12 godina u HSP-u, a danas niste ni u jednoj stranci. Jeste li razočarani u hrvatsku politiku?
Nisam, nego sam se zasitio saborske politike i općenito stranačke politike na hrvatski način. Bio sam na nizu funkcija u tim dvjema strankama, bio sam po dva mandata u Saboru i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Ako me išta razočarava, onda je to uporno neuviđanje dijela političke scene i dijela javnosti da su se vremena promijenila. Jednostavno rečeno, jedni su izazovi bili pred Hrvatskom i Hrvatima 1861., drugi 1918., treći 1941., četvrti 1991., peti 2001., a šesti 2016. Svako vrijeme nosi svoje probleme i svoja rješenja.
U vaše vrijeme HSP je u Saboru bio doista respektabilna stranka, s jakim zastupnicima. Što se dogodilo da je sve to nestalo, palo u vodu, a pravaška se scena razvodnila do neprepoznatljivosti? Ovih je dana bivši predsjednik HČSP-a Josip Miljak pozvao sve pravaške stranke da se ugase, nazvavši pravašku scenu žabokrečinom. Dijelite li njegovo mišljenje?
Neke pouke moraju izvući iz sadašnjeg stanja, pa mijenjati ili sebe ili političke poruke, najbolje oboje. Sve pravaške stranke i liste dobivale su u izbornim jedinicama u prosjeku manje glasova nego što je bilo nevažećih listića. Dakle, veća je vjerojatnost da netko pogriješi pri zaokruživanju nego da zaokruži neku pravašku listu.
Neki ste mi dan, uoči američkih izbora, kazali da ste za Hillary Clinton i da je Trump opasan čovjek. Pretpostavljam da ste i sami zatečeni njegovom pobjedom. Mislite li da bi Trump doista mogao biti opasan lider najmoćnije zemlje svijeta?
Statistički gledano, u zadnjih 150 godina gotovo je uvijek nakon dva mandata iste stranke došlo do promjene na izborima za predsjednika. Ljudi se nakon osam godina zasite jedne stranke i požele promjenu. A promjena se ovaj put zove Donald Trump. Trump ne zna ništa ni o čemu i misli da sam zna sve. Mnogi ga uspoređuju s Reaganom, koji je bio glumac, dok je Trump zvijezda reality showa. No za razliku od Trumpa, Reagan je i prije svojeg predsjedničkog mandata bio političar! Bio je uspješni guverner Kalifornije, dakle znao je kako funkcionira državni sustav i bio je dobro povezan s Republikanskom strankom, na čiju se infrastrukturu i stavove oslanjao. No kod Trumpa imamo zapravo “koaliciju“između Trumpove obitelji i njegovih prijatelja s jedne strane te Republikanske stranke s druge strane. Trump je u kampanji pokazao da ne sluša konzultante iz svoje stranke. Usto svojim istupima pokazuje kako misli da je međunarodna politika slična trgovini nekretninama. No, ako propadne projekt za novi Trump Tower ili golf-teren, uvijek se može naći druga lokacija. Ali u međunarodnoj politici nema druge šanse jer loš diplomatski potez ne može se ispraviti. Drugo, Trump je sklon davanju jednostavnih rješenja za kompleksne probleme. Međutim, u američkom političkom sustavu svaki slučaj koji dođe do Ovalnog ureda u Bijeloj kući doista je kompliciran jer bi ga inače netko već riješio na nekoj nižoj razini. Treće, Trump je pokazao da se može isprovocirati izjavama stranih političara, domaće javnosti i novinara. Tamo gdje će se od njega tražiti pažljiva procjena i odmjerenost u odlukama – toga, bojim se, neće biti i tu leži opasnost.
Kakve će biti konzekvencije za Hrvatsku s Trumpom na čelu Amerike?
Hrvatski vladajući krugovi trebaju čim prije uspostaviti kontakte s republikancima. Ali to nije dovoljno s obzirom na vladajuću „koaliciju“obitelji Trump i Republikanske stranke. Nužan je zato kontakt i s Trumpovim klanom. To pokušavaju svi, od japanskog premijera nadalje. Hrvatska je definitivno jedan od najčvršćih američkih saveznika na ovom kontinentu, a može se očekivati da će Trump to cijeniti te da će SAD pod njime prepustiti svojim
Ni sam Trump zapravo ne zna koja su njegova stajališta o Rusiji i Putinu. Danas da jednu izjavu, sutra drugu. Puno je tu još nepoznanica jer Trumpa zapravo nitko nije do kraja “pročitao“
partnerima u Europi, pa tako i Hrvatskoj dio odgovornosti za europsku sigurnost. Na to cilja njegovo inzistiranje na izdvajanju od barem 2 posto BDP za obranu. To piše u dokumentima NATO-a, ali se svi prave da to ne znaju.
Kako gledate na suradnju Trumpa i Putina? Poznati ste kao kritičar ruskoga predsjednika, no sad ima dostojnog suparnika?
Treba razlikovati Putina i njegov režim od Rusije i ruskog naroda. Imam prijatelje među Rusima, cijenim Rusiju i njen doprinos znanosti, ali to ne znači da trebam podržavati Putinovu politiku, posebno ne vanjsku politiku prema Ukrajini ili Gruziji. Putin nije Boris Jeljcin, koji je bio sklon partnerstvu sa SAD-om i NATO-om. Putinu, doduše, odgovara svaka američka i NATO- ova politika koja se protivi radikalnom islamizmu, s kojim se prvi put sreo u ratu u Čečeniji 1999. Ali on misli da bi to partnerstvo trebalo biti slično partnerstvu Trumana i Staljina, s definiranjem „sfera utjecaja“te pokazivanjem svoje vojne snage kad to traže „viši državni interesi“ili kad postoji potreba dokazivanja statusa velesile, recimo u Siriji. Status velesile, naravno, najlakše je dokazati protivljenjem SAD-u i NATO-u kad god je moguće, kao u hladnom ratu. SAD i NATO su, dakle, idealni „vanjski neprijatelji“. Trump je zato za Putinovu Rusiju i blagoslov i prokletstvo. Blagoslov zato što ruske vlasti očekuju da će se s Trumpom lako dogovoriti o bilo čemu. A prokletstvo zato što Amerika s kojom se dogovara nije Amerika koja je „vanjski neprijatelj“. Ni sam Trump zapravo ne zna koja su njegova stajališta o Rusiji i Putinu. Danas da jednu izjavu, sutra drugu. Trump smatra da je Putin dobar lider samo zato što nije kolebljivac kao Obama te zato što ne voli islamiste. Ali to ne znači da će sutra Trump podržavati baš sve što Putin radi ili da će odustati od američkih interesa jer tako neće učiniti „Ameriku opet velikom“. Ali puno je tu još nepoznanica. Trumpa zapravo nitko nije do kraja „pročitao“.
Mogu li njih dvojica nastaviti smanjivati arsenal nuklearnog naoružanja ili je to vrijeme definitivno iza nas?
Neće ga smanjivati ni jedan ni drugi. Trump je ponosan na američki nuklearni arsenal ili, kao što je rekao u kampanji, “čemu imati nuklearno oružje ako ga nećeš upotrijebiti“. Ako Trump želi “učiniti Ameriku opet velikom“, to ne može smanjivanjem nuklearnog arsenala. A i Putin zna da je nuklearno oružje ono što neku zemlju čini velesilom. Dakle, kada nemaš novca za jačanje konvencionalnih vojnih snaga, dobro dođe podsjetiti ostatak svijeta na svoj nuklearni arsenal. Jer s nuklearnom silom nitko se ne igra. Recimo, kako bi izgledala kriza u Ukrajini i bi li je uopće bilo da se Ukrajinci početkom 1990-ih nisu riješili svojeg nuklearnog arsenala te flote raketa i strateških bombardera. To su učinili na nagovor i uz jamstva Rusije, SAD-a, Britanije i Francuske.
Nedavno ste se vratili iz Münchena s workshop projekta EUROfusion. O čemu se tu radilo i na kakvim sve projektima još radite?
Od sredine 2013. koordinator sam istraživanja nuklearne fuzije u Hrvatskoj. U europski fuzijski program, odnosno u EUROfusion, ušli smo odmah po ulasku EU, a pomoglo nam je to što smo prvih pola godine bili vanjska istraživačka jedinica britanske fuzijske organizacije. Uz već poslovično dobre odnose Instituta Ruđer Bošković s njemačkim timovima, službena suradnja s Britancima bitno nam je povećala ulogu u fuzijskom programu EU. Taj brzi ulazak u zahuktali fuzijski program bio je doista “skakanje na jureći vlak“, za što je bilo potrebno puno diplomatske vještine jer smo bili novi i nepoznati. No uspjeli smo se nametnuti i biti važan faktor u fuzijskom programu EU. Sudjelujemo u matematičkom modeliranju fuzijskih reaktora – tu su se kolege s FESB-a dobro afirmirali. Sudjelujemo u analizi površina izloženih plazmi – to radimo mi na IRB-u. Uz to imamo važnu ulogu u razvoju materijala za fuzijske elektrane, dakle novih vrsta čelika i legura volframa, na čemu radimo s kolegama iz Instituta za fiziku.
Institut Ruđer Bošković poznat je u svijetu. Kamo biste ga svrstali u okvirima EU?
Danas Institut sudjeluje u cijelom nizu europskih znanstvenih projekata, po tome smo prepoznati i u znanstvenim krugovima EU, recimo suosnivač smo konzorcija EUROfusion. Vodstvo instituta, na čelu s ravnateljem Tomom Antičićem potiče sudjelovanje u projektima EU i umrežavanje u bilateralne i europske znanstvene kolaboracije jer svaki uspješno odrađen projekt, svako znanstveno postignuće na Ruđeru je jamstvo novih projekata i novih sredstava za Institut. Uostalom, smatram da Hrvatsku može razviti jedino okretanje znanosti i • novim tehnologijama.