Kobne godine Branka Mikulića
S Krležom sam razgovarao o srpskom hegemonizmu, a složili smo se da Tito ne drži armijski vrh pod kontrolom
akon sarajevske promocije knjige intrigantnog naslova “Kobne godine” autora Branka Mikulića, pretposljednjeg jugoslavenskog premijera (predsjednika Saveznog izvršnog vijeća), uslijedila je žestoka reakcija njegovih unuka. Konkretno, djece njegova pokojnog sina Roćka koja nikada nisu potpisala suglasnost za izdavanje ovog djela. Međutim, odobrenje je potpisala njihova sestrična Nastja, Brankova unuka i kći pokojne Brankove kćeri Planinke, tako da je među unucima došlo do razdora zbog djedove knjige. Zanimljivo je i tko je izdavač Mikulićeve posmrtno objavljene knjige. To su nevladine organizacije Hrvatsko narodno vijeće u BiH, Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, Srpsko građansko vijeće – Pokret za ravnopravnost u BiH i Vijeće bošnjačkih intelektualaca. Branko Mikulić u knjizi nastoji objasniti korijene zla koji su doveli do ratova na tlu bivše SFRJ i agresije na BiH, temeljito analizirajući povijesni kontekst triju bh. naroda, Srba, Hrvata i Bošnjaka, te nudeći obimnu dokumentarnu građu za svaku od svojih teza.
iz Lausanne, u kojoj se liječio, Janezu Zemljariću u Ljubljanu sa željom da bude sačuvan i, kad za to dođe vrijeme, i objavljen. Stoga je umjesto predgovora objavljeno Mikulićevo pismo dramatičnog sadržaja upućeno svom dugogodišnjem partijskom prijatelju i odanom suradniku Zemljariću: “Dragi Janeze, javljam se živ i čitav nakon više od trinaest mjeseci provedenih u ovozemaljskom paklu: javljam se iz porušenog i izgorjelog grada u kojem je poginulo devet tisuća osoba, a ranjeno više od 48 tisuća: javljam se iz stana oštećenog eksplozijama granata od kojih su tri pale na krov naše kuće, a još 40 oko kuće... Momentalno me brinu dvije nove velike rane. Prvo što Europa “nasjeda” na lukavstva Slobodna Miloševića i podržava voditi politiku “zatvorenih očiju” pred zlom u svojem dvorištu, koleba se i izbjegava da mu se suprotstavi. Umjesto toga pruža mu šansu da sa sebe skine odgovornost za sve zlo koje je izazvao u bivšoj državi, a naročito veliko u Hrvatskoj i BiH, i da to sve preokrene u svoju korist. Europa ponavlja svoje greške iz 1938. godine. Drugo što me brine je sukob između Armije BiH i HVO-a, čime je otvorena “druga fronta” koja prijeti da obrambeni i oslobodilački rat prijeđe u međunacionalni. Na drugoj strani, određeni krugovi u muslimanskom narodu imaju cilj da se, kako za sebe kažu, kao autohtoni Bosanci koji nemaju rezervnu domovinu, a najbrojniji su narod u BiH, nametnu u cije- loj državi. Pogrešno je tumačenje da se bar u ovom periodu želi formirati nekakva muslimanska država. To bi se u tim krugovima vremenom moglo “nametnuti” kao slabije rješenje, a njihov je cilj dominacija u cijeloj BiH. Možda si se ponekad pitao zašto sam ostao u Sarajevu. Imao sam već u travnju prošle godine poziva od prijatelja iz inozemstva da dođem k njima i da s obitelji budem njihov gost dok rat ne završi. Ali, nisam to prihvatio. Osjetio sam se dužnim da ostanem ovdje i da s građanima Sarajeva i BiH budem solidaran u podnošenju patnji i da, koliko mogu, doprinesem obrani BiH.
Užasni zločini četnika
Inače, ratne dane provodio sam u bilježenju te razmišljao o korijenima našeg zla. Namjeravam to objaviti i taj rad privodim kraju. Neće to biti klasični dnevnik, već politička razmišljanja u vremenu i što mu je sve prethodilo. Sada, dok rat traje, ostat ću u Sarajevu, a poslije toga sve će ovisiti kakve će biti ovdašnje prilike i uvjeti života. Često razmišljam da ću biti prisiljen nekamo se odseliti”. Tim riječima Mikulić završava svoje pismo napisano u najtežoj ratnoj godini u opkoljenom Sarajevu u svibnju 1993. godine. Iz sadržaja knjige jasno je da je Branko vodio i neku vrstu ratnog dnevnika, bilježeći svakodnevne strahote koje su se događale u Sarajevu, kao i neke susrete, poput onoga s kardinalom Vinkom Puljićem i Franjom Topićem. “Nakon dva i pol mjeseca od agresije na BiH počela su se nazirati i pokazivati otvorena politička pitanja u unutrašnjim odnosima u BiH, pa smo Hrvoje Ištuk i ja ocijenili da bi bilo korisno o tim pitanjima razmijeniti mišljenja s mons. Vinkom Puljićem i prof. Franjom Topićem. Razgovor je tekao da smo o svakom pitanju ugodno ćaskali i razmjenjivali mišljenja, a o svakom pitanju razumjeli smo se, a ne razilazili. Ištuk i ja smo rekli da je interes Hrvata, kao i Muslimana i Srba, da se osjećaju i budu “svoji na svome” na cijelom teritoriju BiH, a ne samo na njezinu manjem dijelu. Zato, po našem mišljenju, etnička kantonizacija nije u interesu hrvatskog naroda. To ne isključuje regionalizaciju koja bi se izvršila na ekonomskim, prometnim, historijskim, kulturnim, geografskim, a ne isključivo na nacionalnim kriterijima. Punu nacionalnu ravnopravnost moguće je osigurati i na druge načine, recimo formiranjem vijeća naroda u Skupštini republike, paritetnim sastavom Predsjedništva, Ustavnog suda, Štaba vrhovne komande... Tom prigodom rekli smo da je HVO imao i uspješno obavio istaknutu ulogu u obrani BiH, ali bili smo i mišljenja da se, ako se ne integriraju HVO i TO u jedinstven sistem oružanih snaga, u BiH neće postići efikasnost u borbi protiv agresora. S obzirom na užasne zločine četnika, moguće je da pojedinci krenu na put osvetništva, stoga smo sugerirali da je nužan utjecaj da se branitelji Republike odnose pažljivo prema srpskom stanovništvu, a oni čije su ruke krvave izvodi pred sudove. U prvom poglavlju knjige Mikulić je opisao svoj susret i dugačak razgovor s Miroslavom Krležom 1977. godine u Krležinoj kući u Zagrebu. Pisac je dotaknuo više političkih pitanja o unutrašnjoj situaciji u zemlji i njezinu međunarodnom položaju, posebno o budućnosti. “Zbog Krležinih pitanja i proročanske procjene što bismo mogli doživjeti, odlučio sam ovaj razgovor uključiti u svoj rukopis”, napisao je Mikulić. “Jedno od prvih pitanja bilo je koliko su Rusi prisutni u Jugoslaviji i kakve su njihove šanse u danoj situaciji. To je potkrijepio historijskim nasljeđem na ovim prostorima, o svijesti našeg čovjeka o velikoj zemlji, ai o razmišljanjima pojedinaca koji
Brine me što Europa nasjeda na lukavstva Miloševića, ali i sukob između Armije BiH i HVO-a, čime obrambeni i oslobodilački rat vrlo lako može prijeći u međunacionalni
misle da se u određenoj situaciji moramo vezati uz nekoga i da ne možemo opstati sami. Na to sam mu odgovorio da ima smisla da su Rusi prisutni u Jugoslaviji – aktivnostima svojih obavještajnih službi, ai u velikim poduzećima, u vojno-industrijskom kompleksu, u vojnim krugovima, aparatu državne uprave i političkih organizacija, uključivo i CK i SKJ. Mnogo naših ljudi potkupljeno je i korumpirano. Na to mi je Krleža odgovorio: “To je i moje mišljenje”.
Tito bio zabrinut
Dodao sam mu da su poznati strateški interesi Rusa da preko Jugoslavije izađu na toplo more. Zbog toga su i doneseni propisi koji ograničavaju broj ruskih brodova u našem dijelu mora. Ograničen je i njihov broj kada je u pitanju remont u našim brodogradilištima, odgovorio sam mu. Zatim je Krleža pitao znam li kakvo je stanje u našoj vojsci i kako će se u kritičnoj situaciji ponašati deseci tisuća oficira. Odgovorio sam da je JNA veoma “zatvorena” struktura pa mi nije dovoljno poznato stanje u vojsci. Armijski vrh sve se više osamostaljuje. Nisam siguran da Tito drži pod kontrolom što sve armijski vrh smjera činiti u kritičnoj situaciji. Dodao sam da ne isključujem mogućnost pobune u pojedinim garnizonima i jedinicama JNA i njihova usmjeravanja na rušenje institucija sistema. Na to mi je Krleža kazao: “Ne znam kada će se na pravi način progovoriti protiv nacionalhegemonizma. Komunisti u Srbiji ne mogu progutati sadašnja rješenja za arnautluk, Makedoniju, BiH... Ta pijemontska uloga, taj primitivizam nikako da se suzbiju. O ovim pitanjima u posljednje sam vrijeme mnogo čitao. Imam obilnu dokumentaciju. Raspolažem s oko 30 kilograma napisanih, ali neobjavljenih tekstova. Teško je to kada fizička snaga izda, a razum ostane svjež”, požalio mi se Krleža i tada izgovorio ono što će se dogoditi za 13 godina, a on je predviđao za dvadeset. “Idućih dvadeset godina bit će još interesantnije od ovih prethodnih – bojim se da će biti kobne. Jesmo li toga svjesni, nisam siguran”, kazao mi je Krleža. Bio sam tada svjestan da ćemo biti suočeni s ozbiljnim opasnostima, zaključio je Branko Mikulić nakon ovog razgovora. “Poslije tog razgovora često sam razmišljao o pitanjima o kojima Krleža ‘razgovara sam sa sobom’”. No sadržaj razgovora s Krležom zanimao je još nekoga. Naime, kod prvog susreta s Josipom Brozom Mikulić ga je obavijestio da je bio kod Krleže te da su vodili zanimljiv razgovor. Na to ga je Broz upitao: “Što kaže Fritz?” Kazao sam mu da se boji da bi idućih dvadeset godina moglo biti kobno za Jugoslaviju. Tito je na to odgovorio: “Nismo se dugo vidjeli. Volio bih s njim razgovarati. On ne govori tek tako. Njegovo književno djelo je ogromno. I ja sam se odgajao na njegovim djelima. Krležina mišljenja su lucidna. Nastojat ću se vidjeti s njim čim prije”, odgovorio mi je Broz. A da je za Brozova života, a i nakon njegove smrti, bilo čestih pojava spletkarenja i sumnjičenja kadrova te teških bitaka među članovima jedine političke partije u bivšoj državi, Branko Mikulić otkriva u dijelu knjige čiji podnaslov nosi naziv “Promašaji i greške komunista”. “Od druge polovice šezdesetih godina pa sve do 1974. godine vodio se veoma žestok politički boj između unitarističko-centralističkih snaga, koje su nastojale da se što više funkcija obavlja u saveznom centru i oslabi uloga republika i pokrajina te na drugoj strani demokratskih snaga koje su se borile za afirmiranje uloge odgovornosti republika i pokrajina. Sve je to kulminiralo još u vrijeme predlaganja amandmana na Ustav, a pogotovo kada je objavljen tekst nacrta. Tito je nakon Ustava iz 1974. godine osjećao da unitarističke snage nisu bacile ‘koplje u trnje’, već nastavljaju raditi s ciljem da u pogodnom trenutku otvore raspravu i nametnu reviziju temeljnih rješenja u Ustavu iz 1974. O pojavama spletkarenja i sumnjičenja kadrova, pa i cijelih rukovodstava razgovarao sam s Kardeljem još 1977. Kardelj nas je upoznao da se i nas u BiH ogovara na sva usta. Njemu su govorili da stvaramo bosansku naciju, da se u BiH hapsi za verbalni politički delikt i da smo zatvorili tržište. Kardelj je tada još dodao da se i o drugim rukovodstvima svašta priča, ali ‘vi u BiH se ne date pocijepati’. Podvala o navodnom formiranju bosanske nacije potječe iz krugova koji su za stvaranje ‘velikih’ nacionalnih država u kojima bi se našli svi pripadnici određenog naroda. Izgleda da i neki visoki političari u tadašnjoj državi nisu mogli shvatiti da je svijest muslimanskog naroda u svojoj samobitnosti toliko ojačala da više nitko ne može dovesti u pitanje nacionalno biće Muslimana. S mojim mišljenjem složio se i Kardelj. Premda s izvjesnim iskustvom stečenim aktivnim bavljenjem politikom u periodu od trideset godina, u vrijeme razgovora s Kardeljem nisam ni slutio da će ova pitanja eskalirati dotle da me se šest godina kasnije, 1983. godine, tuži velikom Russellovu sudu za ‘teške posljedice kršenja ljudskih prava hrvatske i srpske nacionalnosti u BiH od strane islamskih nacionalista’. Ovo je bila jedna od točaka u optužnici Russellovu sudu. Tada sam prikupio službene podatke prema kojima je 1983. i 1984. godine u BiH za verbalni delikt osuđeno 69 osoba. Od toga ih je 59 posto osuđeno za unošenje i rasturanje propagandnog materijala fašističke emigracije, 13 posto za izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i 26 posto za povredu ugleda države. Od ukupnog broja osuđenih je Srba bilo 18,8 posto,
Muslimana 33,3 posto, Hrvata 37,3 posto, Albanaca 5,8 posto te pripadnika drugih naroda 4,3 posto. U optužnici su naveli da se u BiH za verbalne delikte osuđuju osobe hrvatske i srpske nacionalnosti na teške godine tamnice. Podaci, međutim, pokazuju da je za ova djela najmanje osuđeno pripadnika srpske nacionalnosti, a najviše hrvatske. Inače, suprotno tvrdnji Dedijera, nakon 2. svjetskog rata, za političke delikte najrigoroznije se odnosilo prema pripadnicima hrvatskog, a zatim muslimanskog naroda. Navedeni podaci ‘demantiraju’ optužnicu. Međutim, to nikako ne znači da u BiH nije bilo pretjerivanja, grubih grešaka u provedbi zakona u kojima je propisana kaznena politika prema verbalnim deliktima.
BiH – tamni vilajet
Drugu optužnicu protiv mene Dedijer je podnio 1984. godine. Ni tu optužnicu nikad nisam dobio. Za nju sam doznao iz stranog tiska. Neposredan povod za podizanje optužnice bilo je suđenje Vojislavu Šešelju i ‘Bela knjiga’ CK SK Hrvatske. Iako ni prvu ni drugu optužnicu nisam dobio na regularan način, na njih sam javno odgovorio u travnju 1991. godine u razgovoru s Džavidom Husićem. Naravno, nisam se osvrtao na ‘Belu knjigu’ jer s tom knjigom mi u BiH nismo imali nikakve veze. Često sam se pitao zašto se tako uporno pokušavalo pokazati da je cjelokupan razvoj BiH bio retrogradan, da je BiH tamni vilajet, feudalna i provincijalna zemlja u kojoj se ništa nije dogodilo zadnjih dvadeset godina. Mislim da se u tim, već burnim godinama otvorenog prodora i nametanja Miloševićeve politike željelo ponovno kazati da BiH i nije trebala suverena republika. Tako se pod plaštom kritike prijeđenog puta u razvoju BiH, odnosno proglašavanja dvadesetogodišnjeg promašaja mnoge nosioce javnih funkcija diskreditiralo do te mjere što je legaliziran koncept ‘brkate politike’ koja isljeđuje, prebire po očevima i djeci i po živima i mrtvima, koja neprekidno proizvodi ‘slučajeve’. Primijenjene metode obračuna s ljudima bile su tipično staljinističke. Svi što su bili na tapetu unaprijed su politički otpisani i stavljeni u političku izolaciju. Kao da je 20 godina u njihovim glavama mozak bio zaleđen, a odledio ga ‘topli val’ Miloševićeve politike. Bilo je jasno da mi u ‘novim yu i bh. uslovima’ nema opstanka na državnim i političkim funkcijama, pa sam koncem prosinca 1988. godine podnio ostavku na dužnost predsjednika SIV-a. Učinio sam to jer se nisam slagao s ocjenama rezultata razvojne politike BiH. Nakon podnošenja ostavke u SIV-u upitao sam Predsjedništvo CK SK BiH trebam li ili ne na osnovi zaključaka sjednice CK SKJ o razdvajanju državnih i partijskih funkcija ostati član CK SKJ. Odgovoreno je bio: Ne! Poslije razrješenja s tih funkcija vratio sam se u Sarajevo u ožujku 1989. godine i stavljen sam u političku izolaciju. Bilo kakvo moje političko angažiranje bilo je onemogućeno. Pa čak i neki moj intervju morao se objaviti u Tribini čitatelja. Nakon moje smjene Ante Marković proglašen je tvorcem reforme, a 1989. spektakularno je proglašena konvertibilnost dinara i fiksan devizni tečaj 1:7 prema njemačkoj marki. Ali, brzo se pokazalo da su bili u pravu ekonomisti koji su tvrdili da će fiksiranje deviznog tečaja dovesti do raspada deviznog tržišta. Devizne su se rezerve topile. Samo za četiri mjeseca, od kolovoza do kraja prosinca 1990., devizne rezerve smanjene su za tri milijarde dolara. U sljedećoj 1991. godini industrijska proizvodnja padala je i bila je manja 20 posto u odnosu na prethodnu, izvoz je smanjen 14 posto, a uvoz 21 posto. Inflacija je 236 posto, a devizne rezerve spale su na dvije i pol milijarde dolara, što je kritična razina. Na kraju moram reći da rasprostranjeno mišljenje da je Ante Marković tvorac reforme privrednog sustava, istine radi, treba reći da reforma nije ni moje ni Antino djelo, već je djelo više desetaka ekonomista, privrednika političara i drugih eksperata angažiranih u Komisiji za reformu privrednog sistema SIV-a”.
Krleži sam rekao da su poznati strateški interesi Rusa da preko Jugoslavije izađu na toplo more. Zbog toga su i doneseni propisi koji ograničavaju broj ruskih brodova na Jadranu