Ovo je bila moja zadnja utrka, vraćam se kući
Ivica je u svojih 18 sezona vozio 361 utrku u Svjetskom kupu i imao 60 postolja i 26 pobjeda
Do sada sam 250 dana godišnje bio izvan domovine, sada ću sigurno godinu-dvije biti kod kuće. Nadam se da ću ostati u Savezu u nekoj savjetničkoj ulozi
Prvi je put Ivica na skije stao s četiri godine u Makedoniji i završio u – trnju. Otac Ante tada mu je rekao: “Sine, preko trnja ide se do zvijezda”
Nakon što se jučer drugi put spustio u ciljnu ravninu najdražeg mu skijališta i tako osvojio 22. mjesto u wengenskoj kombinaciji, Ivica Kostelić kazao je da je to bila njegova posljednja utrka u Svjetskom kupu jer ove sezone kombinacija više i nema. Oproštaj je to nakon 361 nastupa, 60 postolja i 26 pobjeda u elitnom skijaškom natjecanju. Takvo što već neko vrijeme, bolje reći već nekoliko godina, sugerirale su njegove ozljede, ponajprije njegovo desno koljeno.
Posve uništeno koljeno
A za njega je cijelu ovu sezonu govorio da mu se miče jer su se, davno rekonstruirani, prednji križni ligamenti potrošili i posve rastegnuli. Uostalom, i nedavno na sljemenskoj utrci kazao je jednom slovenskom novinaru da još od 2011. godine muku muči s koljenom i mislima o kraju karijere. No to nije učinio sve do ove sezone jer se nadao nekom novom lijeku, novoj metodi, novom medicin- skom čudu, a ono se nažalost nije dogodilo. No već svi njegovi oporavci, a u karijeri je pretrpio 14 operacija, bili su što manja, što veća čuda. Njegovi navijači žale što se Ivica za oproštaj nije odlučio u nekom svjetlijem trenutku za sebe. Jer, ozljede su mu toliko poremetile tehniku vožnje – a zvali su ga profesorom skijanja – da je dvostruki osvajač slalomskog Globusa u posljednje vrijeme imao startne brojeve kao na početku karijere. Osim toga, od postolja se Ivica udaljio i u svojoj najjačoj disciplini, kombinaciji (u kojoj je trostruki pobjednik Svjetskog kupa) pa se u Wengenu morao zadovoljiti 22. mjestom. A govorimo o čovjeku koji je svojedobno čak 39 mjeseci bio vodeći u poretku kombinatoraca. A možda je baš kombinacijsko srebro na Olimpijskim igrama u Sočiju (2014.) bilo dobar trenutak za oproštaj, no ono kao da je samo pojačalo njegovu nadu da će opet biti konkurentan, da će “prevariti” biološke procese i sanirati biomehaničku štetu na svom tijelu. No, s druge strane gledano, tko smo mi da mu sudimo i određujemo kada je njemu dosta. On je “svoga tela gospodar”, čovjek s nevjerojatnom tolerancijom na bol i samo on ima pravo odlučiti kad je kraj. Mnogi drugi na njegovu bi mjestu skijati odavna prestali i već bi započeli novu karijeru, no ne i Ivica. Njegova ljubav prema skijanju bila je toliko golema da mu nije mogao okrenuti leđa a da još koji put
26
POBJEDA
na utrkama FIS Svjetskog kupa ostvario je Ivica, a ukupno je ostvario 60 plasmana na pobjednički podij na utrkama Svjetskog kupa (39 u slalomu)
4
OLIMPIJSKE MEDALJE
osvojio je Ivica u karijeri – srebro u kombinaciji na ZOI u Torinu 2006. godine, potom još dvije na OI 2010., u slalomu i kombinaciji, te još jednu u kombinaciji u Sočiju 2014.
ne proba. I probavao je on tako, probavao i s čuđenjem gledao u zaostatke za pobjednicima koje su mu pokazivali ciljni semafori. Na koncu je ipak rekao “dosta je”, a učinio je to na skijalištu na kojem je ostvario najviše pobjeda u Svjetskom kupu – čak šest – uz 13 postolja. Za mjesto svog oproštaja od Svjetskog kupa nije izabrao svoje najdraže brdo jer on nije patetičan tip, a na Sljemenu bi se to sve odveć izmelodramatiziralo. I zato je odlučio to učiniti u Švicarskoj, u zemlji u kojoj ima pobjeda u Svjetskom kupu koliko nema nijedan drugi skijaš u povijesti ovog sporta. Tamo je samo kratko izustio “ovo je vjerojatno bila moja posljednja utrka u Svjetskom kupu” i tako se poštedio oproštajnih suza kojih bi na Sljemenu zasigurno bilo. Jer, tamo ne bi mogao izbjeći ovacije nazočnog mnoštva koje je u njemu gledalo sportskog viteza kakav će se nama Hrvatima teško ponovo dogoditi. Naime, gotovo je nemoguće ponoviti priču koju su ispričali Kostelići, a nemoguće je i zamisliti oca koji bi se sa svojom djecom u takvo što trenerski upustio kao što je to učinio Ante Kostelić. A on je jedan od onih roditeljskih čarobnjaka – premda on tu riječ ne voli – koji je od spartanskih treninga učinio igru i naveo svoje klince Janicu i Ivicu da zavole gorštački život. Učinio im je zabavnim čak i spavanje pod šatorom usred zime ili u staroj Ladi. Učinio je da im nije nimalo teško ustajati ranom zorom i trenirati dok skijaški vršnjaci bolje stoje- ćih roditelja spavaju dubokim snom. Ivica Kostelić prvi put je stao na skije u Makedoniji, u vrijeme kada je njegov otac Ante bio rukometni trener u tamošnjem Pelisteru. Nije tada još napunio ni četiri godine pa je jednom prilikom završio u nekom trnju nakon čega ga je otac Ante tješio proročanskim riječima: – Sine, preko trnja ide se do zvijezda.
Možda na SP u St. Moritz
Zapamtio je to mali Ivica jako dobro i sjetio se svega puno godina poslije kada je sa startnim brojem 64 u američkom elitnom zimovalištu Aspenu izborio svoju prvu slalomsku pobjedu u Svjetskom kupu. Sjetio se Ivica očeve mudrosti “per aspera ad astra” i nakon prvog slalomskog Globusa, a posebice 2011. kada je u Lenzerheideu slavio ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu. A taj domet i danas se čini nezamislivim i odveć bajkovitim za nekoga tko je skijašku karijeru gradio iz zemlje s tri žičare i jednim pravim skijaškim brdom koje, ruku na srce, nikad neće biti prava skijaška destinacija. Povrh Malih i Velikih globusa, Ivica je bio i osvajač zlata na Svjetskom prvenstvu 2003., i to baš u St. Moritzu, istom onom u kojem će se ove veljače ponovo održati skijaški SP. Možda s Ivicom, a možda i ne. Ovisit će to o stanju njegova koljena koje bi trebao testirati i sljedeći tjedan u dva FIS-ova slaloma na Sljemenu.