25 godina od priznanja: kako danas resetirati Hrvatsku za idućih 25?
Taj 15. siječnja 1992., kada je došlo do međunarodnog priznanja Hrvatske, i tada se doimao prilično nadrealnim. Dvanaest dana prije u Sarajevu potpisano je tzv. Sarajevsko primirje, a Hrvatska i JNA obvezale su se održavati status quo, dakle zadržavanje vojski na zauzetim pozicijama. Taj je potpis poslije omogućio da se Hrvatska u relativnom miru, odnosno ratu niskog intenziteta, naoruža i tri godine poslije oslobodi svoja okupirana područja. U to vrijeme Hrvatska je ostala bez trećine teritorija s kojih su pristigle stotine tisuća izbjeglih Hrvata, većina velikih hrvatskih gradova bila je bez uredne ili čak ikakve opskrbe strujom, plinom, bez vode. I u takvoj stvarnosti tog 15. siječnja Hrvati su doživjeli nemjerljivu sreću. Tko je mogao, gledao je televiziju s otvorenim atlasom na kojem su se označavale države koje su do tada priznale Hrvatsku. Kada je završio središnji Dnevnik, već je pao zimski mrak i Hrvati su organizirali najveći vatromet u svijetu. Nakon mjeseci tuge, šokova, ubijanja, paljenja i rušenja trećine Hrvatske, nagla provala radosti zbog međunarodnog priznanja rezultirala je danas teško objašnjivim transom, gdje je svatko tko je imao oružje, a do tada ga je većina već bila nabavila, izlazio iz kuća i stanova i počeo pucati u zrak. Kasnije su izmjerili da je to kolektivno pucanje u Zagrebu trajalo dugih 45 minuta, a po detonacijama se moglo zaključiti da su ljudi koristili i najteža oružja. Kako je streljivo tada uglavnom krijumčareno sa Zapada, a metak koštao više od marke, vjerojatno je to bio i najskuplji kolektivni plotun u povijesti Hrvatske.
Opet suverenistička politika
No, Hrvatska je imala razloga slaviti. Tek dvije godine prije toga održani su prvi višestranački izbori, a tada se još nije sa sigurnošću znalo da će ti izbori i završiti potpunim suverenitetom i nezavisnosti nove hrvatske države. Što se međunarodne zajednice tiče, Hrvatska je početkom 90-ih bila ostavljena na cjedilu. Gotovo su se svi trudili sačuvati Jugoslaviju bojeći se rata, ali i zato što se smatralo da bi dramatika na Balkanu mogla postati iskra koja bi zapalila puno veći plamen i zakompliciralo rastakanje na manje države velikog Sovjetskog Saveza. Hrvatska je imala malo saveznika, ali su bili ugledni i s vremenom su odigrali veliku ulogu u priznavanju. Bili su to papa Ivan Pavao II. te ministri vanjskih poslova Njemačke i Austrije Hans-Dietrich Genscher i Alois Mock. Najutjecajniji, SAD, protivio se nezavisnosti Hrvatske, a pokazalo se da su bili vrlo praktični. Kada je na proljeće 1992. Hrvatska uspjela ostati na nogama i sama se izborila za opstanak, u travnju i SAD priznaje Hrvatsku. Od tada, pa zahvaljujući završnim operacijama oslobađanja RH 1994. i 1995., kao i operacijama Hrvatske vojske protiv velikosrpskih snaga u BiH, SAD i RH su iskalili svoje savezništvo i partnerstvo, koje se zadržalo do danas. Nakon vojne pobjede 1995., tri godine poslije, mirnom reintegracijom Hrvatska zaokružuje svoj teritorij, a smrću prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana krajem 1999. završava i ta epoha. U idućih desetak godina Hrvatska je prolazila kroz velike i teške promjene, koje su dovele do velikih političkih potresa i previranja. U tom svojevrsnom traženju i preispitivanju ciklički su zatirane neke državne vrijednosti 90-ih, a mnoge domaće i vanjske politike Hrvatsku usredotočuju na zadržavanje u regiji. Haag i haška suđenja postaju velik politički teret i instrument putem kojega Hrvatska ostaje blokirana i primorana propustiti dva kruga integracija u EU. Propustila je najveći val integracija 2004. kada je u članstvo ušao niz istočnoeuropskih država, uključujući Sloveniju, a propustila je i drugi val 2007. kada su u EU ušle Rumunjska i Bugarska. Svjetlo na kraju tunela, povratkom interesa za jugoistok Europe, opet je donio SAD. Na kraju svog mandata američki predsjednik George W. Bush 2008. uručio je Hrvatskoj pozivnicu za članstvo u NATO-u i od tada Hrvatska počinje opet slobodnije disati. Nije to bio događaj ranga onoga iz siječnja 1992. kada se ispred zgrade UN-a u New Yorku zavijorila hrvatska zastava, no svakako je označio novi početak za RH. Nakon što je RH u proljeće 2009. i formalno primljena u NATO, slijedio je prekid blokade pregovora o ulasku u EU (američki pritisak na Sloveniju i dio članica koje su se protivile ulasku RH). U novim okolnostima 16. studenoga 2012. u Haagu dolazi do rušenja prvostupanjski osuđujuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, a oslobađajuća presuda u cijelosti je očistila kako povijest ratne Hrvatske tako i njezine temelje državotvornosti i oslobodilačke operacije Oluje. Iduće 2013. Hrvatska je napokon postala članicom EU. Danas kada se ponovno pročitaju poruke koje je izrekao George Bush u proljeće 2008. na Trgu sv. Marka u Zagrebu, jasnije se vidi da su tada ponovno definirani temelji savezništva SAD-a i RH, kao i ono što se sada u Hrvatskoj definira kao želja za novim liderstvom RH na jugoistoku Europe. Bush je tada pred čelnicima Hrvatske, ali i Albanije i Makedonije koji su nazočili događaju, podsjetio da je Hrvatska prošla “težak rat i nevolje i izgradila zrelu demokraciju”. Uslijedila je tada poruka koju treba i danas imati na umu – “zaprijeti li vašoj zemlji ikakva opasnost, SAD i NATO stajat će uz vas i nitko vam više slobodu neće oduzeti”, rekao je američki predsjednik. Nastavio je govoriti da su sloboda i demokracija ugrožene diljem svijeta, ali da još ima onih koji se pitaju je li sloboda vrijedna žrtve. Kao da je znao da će se godinama poslije u mnogim zemljama, pa i u Hrvatskoj, opet postavljati pitanja je li sloboda vrijedna žrtve. Valja se stoga podsjetiti tadašnjeg njegova odgovora na to goruće pitanje: “Vi u Hrvatskoj možete reći: isplati se boriti za slobodu”, poručio je Bush i dodao da je “gorljiva žudnja za slobodom otopila i željeznu zavjesu”. Nakon dovršetka turbulentnih političkih događaja koji su u tek nešto više od 20 godina konačno definirali međunarodnu poziciju Hrvatske, u posljednje dvije godine počeo je ciklus novih velikih promjena. A one su bile doista temeljite: na čelo države Hrvatska dobiva prvu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, a u godinu dana dva puta se održavaju parlamentarni izbori koji su rezultirali i smjenama političkih vodstava unutar najveće lijeve i desne političke opcije. Prvi put nakon ranih 90-ih oba politička brda u Hrvatskoj, Pantovčak i Banske dvore, drže politički igrači koji pripadaju jednakoj, suverenističkoj politici. Novi premijer desnocentrističke Vlade Andrej Plenković odmah u startu definira put kojim će Hrvatska krenuti dalje. Riječ je, neosporno, o povratku nacionalno suverenističke politike. Gotovo u jednakom političkom tonu sada istupa i hrvatska predsjednica. Već se nazire da novi politički vođe Hrvatske zastupaju stav kako Hrvatska u promijenjenim geopolitičkim svjetskim i regionalnim okolnostima želi definirati svoj vlastiti državni stav i nacionalni interes. Plenković će jačati stav kako Hrvatska ima pravo kao ravnopravna članica EU imati svoje mišljenje unutar EU, a predsjednica će taj isti stav i pravo Hrvatske širiti i globalno i prema SAD-u. Unutar EU, naime,
U resetiranju državne politike, koje upravo počinje, trebalo bi definirati poziciju Hrvatske za idućih 25 godina; razlika u odnosu na 1992. u tome je što Hrvatska sada ipak ima puno bolje karte u rukama nego što ih je imala prije 25 godina
počinje temeljito preslagivanje u kojem nestaje dio dosadašnje političke liderske kaste pa se RH mora pripremiti za odnos s nastupajućom novom kastom unutar EU. U toj je jednadžbi zasad prilično izgledno tek da će njemačka kancelarka Angela Merkel uspjeti ostati na političkoj sceni. O tom svojevrsnom resetiranju hrvatske državne politike, koja će se temeljiti na izrazitijoj samosvijesti i samopoštovanju, ovih dana, dosta daleko od očiju medija, govorio je u svom nastupu u povodu 25. obljetnice međunarodnog priznavanja Hrvatske u Hrvatskom diplomatskom krugu Davor Ivo Stier, ministar vanjskih poslova. Stier je teoretičar i ideolog, pa je zanimljivo vidjeti kako tumači međunarodno priznanje koje je došlo prije četvrt stoljeća. Ono se dogodilo unatoč, a ne na poticaj međunarodnih političkih sila. On ne slavi međunarodnu ni europsku zajednicu, nego tvrdi da je do priznanja stiglo prekasno te da su zbog toga slijedile vukovarske i ostale tragedije. Stoga Stier kaže da taj dan Hrvati trebaju slaviti kao dan odlučnosti hrvatskih ljudi da uzmu sudbinu u svoje ruke te da svi “naši uspjesi u cijeloj povijesti proizlaze iz te samosvijesti i samopoštovanja, dok su porazi rezultati njihova izostanka”. Stier ističe da je današnji svijet posve drukčiji nego što je bio prije 25 godina te da Hrvatska zbog našeg zemljopisnog položaja, na križanju srednje i istočne Europe, posebno treba biti usmjerena na stabilnost i stabilizaciju europskog jugoistoka. Zato će Hrvatska i u Bruxellesu i u SAD-u zagovarati nastavak procesa proširenja EU i NATO-a na zemlje jugoistoka Europe koje to žele. Kako bi sve bilo još jasnije, Stier plasira još jednu važnu tezu, koja zapravo predstavlja i upozorenje. Govori kako je “važno prepoznati kako se i na tom prostoru, dijelom kao refleksija globalnih kretanja, dijelom i zbog svojih specifičnih razloga, ciklički, otprilike svakih 25 godina mijenjaju ili se barem pokušavaju mijenjati ili revidirati odnosi između ključnih čimbenika te da hrvatska vanjska politika mora biti svjesna toga i danas”. Ta njegova teza prilično jasno definira što se počinje zbivati na prostoru jugoistoka Europe.
Liderski status
Ovakvi stavovi prvog čovjeka hrvatske diplomacije objašnjavaju zašto se Hrvatska odlučuje za novi politički aktivizam, koji će zamijeniti dosadašnju politiku pasivnog čekanja uputa i smjernica koje su dolazile bilo iz EU bilo iz SAD-a. Kada bi Hrvatska nastavila politiku čekanja smjernica, počela bi zaostajati, kaskati za događajima i ne bi bila spremna reagirati na političke okolnosti koje se tako brzo pomiču i mijenjaju u našem neposrednom susjedstvu. Ako Hrvatska išta može brzo i dobro procijeniti, to su pomaci politika oko BiH i pravci razvoja državne politike Srbije prema susjedima. Službeni Zagreb, dakle, ovdje neće osluškivati i čekati da vanjski centri moći zaključe što se ovdje događa, nego će naprotiv, koristeći se statusom ravnopravne članice EU, utjecati na formiranje kolektivnog stava prema sigurnosti jugoistoka Europe. Kada hrvatski političari sada govore da i prije formiranja nove američke Trumpove administracije žele političke čimbenike u SAD-u upoznati s hrvatskim pogledima na zbivanja na jugoistoku Europe, to je još jedan znak da Hrvatska aktivno traži priznavanje liderskog političkog statusa u ovom dijelu svijeta. Ako je točno da je Hrvatska prije 25 godina međunarodno priznata uglavnom zbog svoje samosvjesnosti, samopoštovanja i jednostavne činjenice da je opstala bez obzira na moć velikosrpske agresije i u uvjetima izostanka međunarodne zaštite, moglo bi se reći da se sada nalazi u sličnoj situaciji. Jer smo opet sami najviše odgovorni za definiranje vlastitog statusa i ostvarenje nacionalnih interesa na ovim prostorima. U tom resetiranju koje upravo počinje i trebalo bi očito definirati poziciju Hrvatske za idućih 25 godina; razlika je, međutim u tome što Hrvatska sada ipak ima puno bolje karte u rukama nego što ih je imala prije 25 godina.