‘Volim učiti i bit ću liječnik. Ostat ću raditi u Hrvatskoj’
Manja djeca ne idu u školu pa pitaju: Šefe, mi bebe, ništa škola?
Iz Prihvatilišta za tražitelje azila u školske klupe jučer je sjelo 28 učenika iz Sirije, Irana, Iraka, Pakistana, Afganistana i Turske marina.borovac@vecernji.net Say “zašto”, vragolasto se osmjehnuo desetogodišnji Ali pa, kad je netko iz gomile izrekao “zašto”, na brzinu ispalio: “Za babino brašno” te s plavim ruksakom na leđima otrčao prema vratima novozagrebačke Osnovne škole Gustava Krkleca koja je jučer otvorila vrata za njega i još 27 novih učenika, djece tražitelja azila. Ravnateljica Marija Luković već je čekala u predvorju, gdje ju je prva skupina pristiglih novih učenika iz Sirije, Iraka, Irana, Pakistana, Afganistana i Turske glasno pozdravila s “dobar dan”.
Testiranje prije škole
Osnove hrvatskog jezika većina je te djece savladala. K tomu, dio njih govori i engleski i njemački koji su naučili tijekom boravka u Njemačkoj i Austriji, odakle su vraćeni u Hrvatsku jer nisu dobili azil pa ga sad u nas traže. Zadaća je škole – govori ravnateljica – da s djecom smještenom u Prihvatilištu za tražitelje azila Porin radi na socijalizaciji i integraciji te učenju hrvatskog jezika. Dok čekaju što će odrasli odlučiti o njihovim sudbinama, ta djeca imaju pravo na obrazovanje jer je to jedno od prava koje imaju tražitelji međunarodne zaštite za vrijeme trajanja postupka. – Riječ je o učenicima od prvog do sedmog razreda. Njih 19 bit će u razrednoj, a devet u predmetnoj nastavi – objašnjava ravnateljica treće zagrebačke škole u kojoj nastavu pohađaju maloljetni tražitelji azila. Đaci iz Porina na nastavu već dolaze u OŠ Dugave i u OŠ Frana Galovića. Nakon prilagodbe u OŠ Gustava Krkleca đaci će biti raspoređeni po razredima za koje je ranije provedenim testiranjem utvrđeno da onamo pripadaju. Tako će 16-godišnji Mustafa iz Iraka ići u 7. razred iako se potajno nadao da će prispjeti u srednju školu jer je u svojoj domovini išao u 9. razred: – Svidjelo mi se u školi, jako je lijepa. Volim učiti. I volim Hrvatsku. Zanimaju me najviše matematika i fizika. I bit ću liječnik, a radit ću u Hrvatskoj – izgovara dječak pokazujući nam knjige i bilježnice koje nosi u školu. U četiri mjeseca boravka u Zagrebu jezik je poprilično dobro savladao, i to u Porinu. – Djeca brzo upijaju – kaže Anita Dakić, voditeljica prihvatilišta, navodeći kako su u učenju djeci pomogli brojni volonteri i udruge te studenti Učiteljskog fakulteta. – Naši će učenici imati hrvatski, matematiku, glazbeni, likovni, tjelesni... – nabraja voditeljica te objašnjava da će u vrijeme kada je sat, na primjer, biologije, đaci iz Porina biti u dnevnom boravku škole s učiteljicom i volonterom gdje će učiti hrvatski. I dok su školarci s nestrpljenjem čekali da odu na nastavu, manja su u djeca, govori Anita Dakić, bila tužna što ne mogu i oni ići. – Pitaju me: “Šefe, mi bebe, ništa škola” – prepričava.
Za početak bez ocjena
Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije objašnjava da je Hrvatska dužna školskoj djeci omogućiti pohađanje nastave u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva za azil, što u praksi baš i ne funkcionira. – Djeca žele učiti. U ovom polugodištu neće biti ocjenjivani, a nakon završetka školske godine vidjet će se koji će razred upisati u sljedećoj – kaže Bužinkić. Da bi lakše svladali školsko gradivo i što bolje se integrirali, malim tražiteljima azila voljni su pomoći i njihovi novi prijatelji iz škole. Ravnateljica Marija Luković potvrđuje da su se javila djeca koja im žele pomoći, ali i od njih učiti njihov materinji jezik.
Malim tražiteljima azila voljni su pomoći i njihovi novi prijatelji iz OŠ Gustava Krkleca