Fond tolerantnih riječi sve je manji
Prevrćući u nedjelju, 15. siječnja, listove moje knjige “Moj srpski rod moj hrvatski dom” naišla sam na tekst objavljen u Vjesniku i Večernjem listu, 17. siječnja 1992. godine pod naslovom “Ljubav pobjeđuje sve”. Bio je to moj mali prilog proslavi međunarodnog priznanja Hrvatske, u stilu jedne krasne knjige “Olovka piše srcem”. “U povodu značajnog dana u povijesti hrvatskog naroda, Dana međunarodnog priznanja nezavisnosti i suverenosti Republike Hrvatske, upućujem svima čestitke i poruke ljubavi i mira. Čvrsto sam u vjeri da će upravo to priznanje pomoći da brže i lakše prebrodimo posljedice rata koji se vodio i još uvijek vodi protiv Republike Hrvatske i svih njenih građana. Ipak valja spomenuti, da je ovaj bezumni rat nametnuo i stanovito nepovjerenje među ljudima, posebice različitih nacionalnih i vjerskih pripadnosti. Zasigurno je da će još dugo voda teći Savom prije nego otopimo led i dospijemo do srca onih koji su stradali. Ne zaboravimo, narodnu izreku “Ako ne pokucaš na vrata neće ti se otvoriti”. Stoga već danas pronađimo puteve do svih srca koja nose u sebi tragediju ovog strašnog rata. Pokušajmo vratiti povjerenje među ljude jer je to bitno za naš zajednički život. Neka nam uvijek bude u svijesti da ljubav pobjeđuje sve”. Od Dana priznanja Hrvatske prošlo je 25 godina. Mnogi se branitelji boreći se za slobodu svoje Domovine nikada više nisu vratili, nema više ni sina Mislava... I baš zbog svih tih mladih ljudi koji su toliko voljeli Hrvatsku osvjetlajmo s ljubavlju, prijateljstvom, poštenjem i kulturom ovu našu jedinstvenu Domovinu. Nažalost, u posljednje vrijeme fond korektnih, tolerantnih riječi sve je manji. Čak i neka druženja koja su nam nekada tako puno značila pomalo se gube u svakodnevnom sivilu zbilje. Zar doista više nismo sposobni pronaći i uputiti prave riječi u koje bismo satkali ono što je još uvijek skriveno duboko u nama. Možda bi nam lijepe, tople i prijateljske riječi mogle pomoći u ponovnom uspostavljanju međunacionalnih, međustranačkih civiliziranih odnosa. Ne mogu završiti ovaj tekst da ne spomenem Cicerona koji je napisao spis pod naslovom “O prijateljstvu”. To Ciceronovo djelo posjeduje iznimnu vrijednost po književnoj kvaliteti i emocionalnoj dubini. “Izvor prijateljstva nije u postizanju koristi, piše Ciceron, ono je u čovjeku srcu, duši i poimanju istinskih vrijednosti jer ima etičku dimenziju”. Promišljajući o Ciceronovim riječima vjerujem da će Hrvatska krenuti na posve nove životne horizonte u kojima će dostojanstvo i pravo svakoga čovjeka biti na razini etičkih i humanističkih načela.