Nova uloga Ivana Balića
Bez njegova pristanka izbornik Babić ne odlučuje ni o čemu osim o taktici
Ivano je kao igrač mogao osvojiti više. Bole ga porazi u finalu SP-a u Hrvatskoj i u polufinalu OI u Londonu, a nije osvojio ni Ligu prvaka Ivano Balić (37), koordinator za hrvatski muški rukomet, ovaj put bit će uz hrvatsku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, za razliku od Olimpijskih igara u Riju gdje uopće nije bio. Kako smo prošli u Riju, zna se, premda Ivano ističe: – Kao koordinator, moram biti zadovoljan prošlogodišnjim nastupima muških selekcija. Seniori su osvojili broncu na Europskom prvenstvu u Poljskoj, reprezentacija do 20 godina bila je četvrta na Europskom prvenstvu, a selekcija do 18 godina druga na Europskom prvenstvu. Ukupno je muška reprezentacija u 2016. godini na visokom, trećem mjestu. Jedini kiks bila je utakmica četvrtfinala na Olimpijskim igrama u Riju. Igrali smo u toj utakmici najslabije ove sezone, i baš tada kada to nikako nismo smjeli – rekao je Balić. Nakon lošeg rezultata u Riju, javnost i čelni ljudi Hrvatskog ruko- metnog saveza zamjerili su Baliću što tada nije bio uz reprezentaciju. Ali on kaže da ionako nije mogao biti u olimpijskom selu i da je bolje da su ondje bili fizioterapeuti, liječnici i snimatelji. No, istina je ipak malo drukčija. Javna je tajna da se Balić i Babić nisu našli na istoj valnoj duljini i da se izbornik malo previše osamostalio nakon osvajanja europske bronce u Poljskoj. Uostalom, i sam Babić rekao je da nije baš uspio uspostaviti dobru komunikaciju s Balićem tijekom priprema za Rio.
Srednjacima najviše pažnje
Premda je nakon Igara Babić dao neopozivu ostavku, a Upravni odbor HRS-a čekao novi prijedlog Ivana Balića kao koordinatora za muški rukomet. Ne znamo je li Balić puno razmišljao ili ne, ali došao je pred čelnike HRS-a samo s jednim imenom – predloživši Željka Babića. Zoran Gobac, dopredsjednik HRS-a, nije se htio miješati u posao koordinatora pa je Upravni odbor odbio Babićevu ostavku i ostavio ga u sedlu i za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Ali, pod Balićevom komandom. Njih dvojica sada razgovaraju, odlučuju... Uostalom, Balić i Babić zajedno su sastavili popis igrača za SP u Francuskoj. Izbornik Babić više ne odlučuje sam i bez Balićeva pristanka. Osim, jasno, o taktici. Balić je cijelo vrijeme završnih priprema bio uz igrače i puno s njima razgovarao. Čak je nakon pripremnih utakmica s Tunisom i Crnom Gorom silazio i na parket. Najčešće bi razgovarao sa srednjacima, Lukom Cindrićem i Lovrom Jotićem. S Duvnjakom nije imao prilike razgovarati jer novi kapetan još nije odigrao nijednu utakmicu. – Kao klincu mi je rukometni uzor bio Ivano Balić. I to ne samo zato što je igrao na istome mjestu kao i ja. Sviđa mi se kao kompletan igrač. Njegovi mi savjeti jako puno pomažu – rekao je Jotić. Luka Cindrić samo je godinu dana mlađi od Lovre Jotića, ali igrao je u puno više jakih europskih utakmica. – Normalno je da s nama srednjacima Ivano najviše razgovara, ali razgovara i s ostalim igračima. Naravno da s tribina vidi nešto što mi na parketu ne vidimo. Svaka je njegova riječ na mjestu – istaknuo je Cindrić. Bez Ivana u blizini, u Riju se dogodio kiks, sada ćemo vidjeti koliko će njegova prisutnost biti učinkovita na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Čak ne bi bilo loše da Babić i on zajedno sjede na klupi.
Klupa? Ma nije to za mene, nemam živaca mirno sjediti i voditi momčad
Okršaj s Karabatićem
– Ma na klupu nikada. Nemam ja za to živaca i ne bih mogao biti miran. Zato me trenerski posao i ne zanima – rekao je jednom prilikom Balić. A i na parketu je bio sve samo ne miran. Pogotovo kad bi dobio nekoliko udaraca zaredom. Kao, primjerice, od Nikole Karabatića na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. godine. Nakon što ga je Karabatić po tko zna koji put udario laktom, Balić više nije mogao izdržati i unio mu se u lice. I tako je nastala čuvena fotografija njih dvojice. Nakon toga se nisu previše puta sretali na parketu. Samo godinu dana kasnije u finalu Europskog prvenstva te dva puta 2012. godine, na Europskom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Balić je kao igrač sigurno mogao osvojiti puno više toga, pogotovo s reprezentacijom Hrvatske. Najviše je bio razočaran upravo nakon poraza u finalu SP-a u Hrvatskoj, ali i nakon poraza u polufinalu Olimpijskih igara u Londonu. A silno je želio drugo olimpijsko zlato. I stalno su mu nekako na putu do zlata bili Francuzi. Ostao je i jedan do rijetkih velikih igrača koji nikad nije osvojio Ligu prvaka.