Trump i Hasanbegović dobitnici su najjače odbijenice kulturne elite
Danas je potpuno jasno; ako bi trebalo dodijeliti “nagradu za neprihvaćanje” i povući neku usporedbu o odnosu kulturnog establišmenta i političke vlasti, znamo dobitnike; Donald Trump i Zlatko Hasanbegović vlasnici su najjače odbijenice kulturne elite proteklih godinu dana. Kao što je danas, valjda, svima jasno i da “Amerika i Engleska neće biti zemlja proleterska”. A ni Hrvatska, ako je to netko uopće i htio. Jer, bez obzira na neslaganje s problematičnim i nazadnim idejama, iluzija naivnih je da se protiv njihove desnice, pogotovo u SAD-u, borila ljevica. A i kod nas već sam pogled na članove nedavno osnovane Nove ljevice govori da su se potpuno pobrkali lončići, dok o SDP-u ne moramo ni govoriti. Činjenica je da su i Trump i Hasanbegović pobijedili voljom birača na izborima, Trump za američkog predsjednika (premda je Hillary Clinton dobila nešto više glasova, ali SAD ima elektorski sustav izbora), a Hasanbegović za Sabor RH na nedavnim izborima. No, to opet nije spriječilo kulturnu elitu da ih – odbije. Također izabrane od javnosti, barem u SAD-u, velike zvijezde su svoju moć i utjecaj iskoristile da zapapre Trumpu, premda ih ni to ne čini ljevičarima kako bi im neki tepali. U toj igri prihvaćanja i odbijanja potpuno je jasno da su se parametri i značenja odavno promijenili, pa i to da ni svjetska kulturna elita i establišment u ovo vrijeme neoliberalne ekonomije, kapitalizma teške kategorije i velikih budžeta nisu nimalo proleterski. Ako je netko uopće i mislio da jesu. No, iako se radi o zoni jakog utjecaja šou-biznisa i velikih brojeva, ni sav Trumpov novac nije mu pomogao da na inauguraciju dovede značajna glazbena ili glumačka imena. Upravo zato što svi oni imaju i previše novca pa se kao takvi “truli kapitalisti” mogu baviti idealima i buniti, za američke pojmove, ljevičariti poput Meriyl Streep, Roberta DeNira ili Brucea Springsteena. Neki današnji bogataši oštri su poput nekada Sex Pistolsa, a te ideje i utjecaji često su vrlo jaki. U SAD-u je 2004. organizirana turneja “Vote for Change” predvođena Springsteenom i R.E.M. na kojoj su sudjelovali gotovo svi važni američki rock-glazbenici. Iako je George W. Bush dobio iduće predsjedničke izbore, ponovljena glazbenička kampanja podrške četiri godine kasnije nedvojbeno je pomogla dolasku Baracka Obame u Bijelu kuću. I prije četiri godine cijela reprezentacija američkih rock-glazbenika glasno je zagovarala reizbor Obame te mu svirala na inauguraciji. Za razliku od njih, domaća kulturna scena zaista je proleterska sirotinja po svojoj financijskoj moći, zbog čega se kod nas i znalo događati da u izbornim kampanjama neki tijekom godina sviraju za nekoliko sasvim različitih političkih opcija. “Sviranje za političare” kod nas je češće sličilo eskort-servisu nego što je imalo ideološka opravdanja, pa je jedna od najboljih stvari koja nam se dogodila to što je zadnjih godina gotovo postalo sramotno nastupati u nečijoj izbornoj kampanji. Zadnji koji je uspio okupiti glazbenike i sam je bio glazbenik, Ivo Josipović, a nakon toga na prste jedne ruke mogu se izbrojiti nastupi domaćih glazbenika za političare. Čitava gungula oko neprihvaćanja Zlatka Hasanbegovića kao ministra kulture od strane kulturnjaka i Donalda Trumpa kao predsjednika od američkih glazbenika i glumaca, više govori o Hasanbegoviću i Trumpu nego o kulturnoj sceni, koja nije nimalo homogena, osim u trenutku odbijanja neželjenih uljeza. Samo i jedino u tom trenutku svima njima postalo je važno reći što misle, premda s različitih pozicija, osim one da im se gadilo to što su čuli od Trumpa i Hasanbegovića. Dakako da je svjetonazorska odbijenica koju su Trumpu uručili brojni glazbenici, uključujući i naše 2Cellos i holivudske zvijezde, itekako važan čin, ali on opet ne mijenja činjenicu da se svi oni međusobno razlikuju i po stavovima i po karijerama i po utjecaju, pa i kvaliteti ili artističkom značaju. Jedino što ih je moglo spojiti na istoj strani upravo je neslaganje s Trumpom ili Hasanbegovićem, koji ipak imaju više zajedničkih međusobnih crta spram njihovih protivnika; recimo, izolacionizam, uključujući i onaj kulturnjački. Trumpa su za inauguracijsku svečanost napustili svi važni američki glazbenici i glumci, njegov tim morao je doslovno svijećom pipati i tražiti tko će prihvatiti poziv. Meryl Streep pobrala je, uz oštrog Roberta DeNira, najviše medijske pažnje kad je na nedavnoj dodjeli Zlatnih globusa ispalila traktat protiv Trumpa, ali možda je ipak najduhovitiju definiciju “odbijenica” izrekao inače politički rezervirani Englez Mick Jagger. Kad su ga nakon Trumpove izborne pobjede pitali bi li svirao na njegovoj inauguraciji, odgovorio je: “Možda bih mu mogao otpjevati ‘ You can’t always get what you want’”. Pobjeda kulturne javnosti uvijek se čini slatkom, barem toj istoj javnosti, iako je situacija gorka. Jer ni Trump ni Hasanbegović ne trebaju trgati latice i brojiti “voli me, ne voli me”. Oni znaju da ih ne vole, ali im to uopće nije bitno; imaju dovoljno onih koji ih obožavaju.
Trumpu ni silan novac nije pomogao da na inauguraciju dovede značajna imena, jer svi oni imaju i previše novca pa se kao takvi “truli kapitalisti” mogu baviti idealima i buniti