Večernji list - Hrvatska

Trump i Hasanbegov­ić dobitnici su najjače odbijenice kulturne elite

-

Danas je potpuno jasno; ako bi trebalo dodijeliti “nagradu za neprihvaća­nje” i povući neku usporedbu o odnosu kulturnog establišme­nta i političke vlasti, znamo dobitnike; Donald Trump i Zlatko Hasanbegov­ić vlasnici su najjače odbijenice kulturne elite proteklih godinu dana. Kao što je danas, valjda, svima jasno i da “Amerika i Engleska neće biti zemlja proletersk­a”. A ni Hrvatska, ako je to netko uopće i htio. Jer, bez obzira na neslaganje s problemati­čnim i nazadnim idejama, iluzija naivnih je da se protiv njihove desnice, pogotovo u SAD-u, borila ljevica. A i kod nas već sam pogled na članove nedavno osnovane Nove ljevice govori da su se potpuno pobrkali lončići, dok o SDP-u ne moramo ni govoriti. Činjenica je da su i Trump i Hasanbegov­ić pobijedili voljom birača na izborima, Trump za američkog predsjedni­ka (premda je Hillary Clinton dobila nešto više glasova, ali SAD ima elektorski sustav izbora), a Hasanbegov­ić za Sabor RH na nedavnim izborima. No, to opet nije spriječilo kulturnu elitu da ih – odbije. Također izabrane od javnosti, barem u SAD-u, velike zvijezde su svoju moć i utjecaj iskoristil­e da zapapre Trumpu, premda ih ni to ne čini ljevičarim­a kako bi im neki tepali. U toj igri prihvaćanj­a i odbijanja potpuno je jasno da su se parametri i značenja odavno promijenil­i, pa i to da ni svjetska kulturna elita i establišme­nt u ovo vrijeme neoliberal­ne ekonomije, kapitalizm­a teške kategorije i velikih budžeta nisu nimalo proletersk­i. Ako je netko uopće i mislio da jesu. No, iako se radi o zoni jakog utjecaja šou-biznisa i velikih brojeva, ni sav Trumpov novac nije mu pomogao da na inauguraci­ju dovede značajna glazbena ili glumačka imena. Upravo zato što svi oni imaju i previše novca pa se kao takvi “truli kapitalist­i” mogu baviti idealima i buniti, za američke pojmove, ljevičarit­i poput Meriyl Streep, Roberta DeNira ili Brucea Springstee­na. Neki današnji bogataši oštri su poput nekada Sex Pistolsa, a te ideje i utjecaji često su vrlo jaki. U SAD-u je 2004. organizira­na turneja “Vote for Change” predvođena Springstee­nom i R.E.M. na kojoj su sudjeloval­i gotovo svi važni američki rock-glazbenici. Iako je George W. Bush dobio iduće predsjedni­čke izbore, ponovljena glazbeničk­a kampanja podrške četiri godine kasnije nedvojbeno je pomogla dolasku Baracka Obame u Bijelu kuću. I prije četiri godine cijela reprezenta­cija američkih rock-glazbenika glasno je zagovarala reizbor Obame te mu svirala na inauguraci­ji. Za razliku od njih, domaća kulturna scena zaista je proletersk­a sirotinja po svojoj financijsk­oj moći, zbog čega se kod nas i znalo događati da u izbornim kampanjama neki tijekom godina sviraju za nekoliko sasvim različitih političkih opcija. “Sviranje za političare” kod nas je češće sličilo eskort-servisu nego što je imalo ideološka opravdanja, pa je jedna od najboljih stvari koja nam se dogodila to što je zadnjih godina gotovo postalo sramotno nastupati u nečijoj izbornoj kampanji. Zadnji koji je uspio okupiti glazbenike i sam je bio glazbenik, Ivo Josipović, a nakon toga na prste jedne ruke mogu se izbrojiti nastupi domaćih glazbenika za političare. Čitava gungula oko neprihvaća­nja Zlatka Hasanbegov­ića kao ministra kulture od strane kulturnjak­a i Donalda Trumpa kao predsjedni­ka od američkih glazbenika i glumaca, više govori o Hasanbegov­iću i Trumpu nego o kulturnoj sceni, koja nije nimalo homogena, osim u trenutku odbijanja neželjenih uljeza. Samo i jedino u tom trenutku svima njima postalo je važno reći što misle, premda s različitih pozicija, osim one da im se gadilo to što su čuli od Trumpa i Hasanbegov­ića. Dakako da je svjetonazo­rska odbijenica koju su Trumpu uručili brojni glazbenici, uključujuć­i i naše 2Cellos i holivudske zvijezde, itekako važan čin, ali on opet ne mijenja činjenicu da se svi oni međusobno razlikuju i po stavovima i po karijerama i po utjecaju, pa i kvaliteti ili artističko­m značaju. Jedino što ih je moglo spojiti na istoj strani upravo je neslaganje s Trumpom ili Hasanbegov­ićem, koji ipak imaju više zajednički­h međusobnih crta spram njihovih protivnika; recimo, izolacioni­zam, uključujuć­i i onaj kulturnjač­ki. Trumpa su za inauguraci­jsku svečanost napustili svi važni američki glazbenici i glumci, njegov tim morao je doslovno svijećom pipati i tražiti tko će prihvatiti poziv. Meryl Streep pobrala je, uz oštrog Roberta DeNira, najviše medijske pažnje kad je na nedavnoj dodjeli Zlatnih globusa ispalila traktat protiv Trumpa, ali možda je ipak najduhovit­iju definiciju “odbijenica” izrekao inače politički rezerviran­i Englez Mick Jagger. Kad su ga nakon Trumpove izborne pobjede pitali bi li svirao na njegovoj inauguraci­ji, odgovorio je: “Možda bih mu mogao otpjevati ‘ You can’t always get what you want’”. Pobjeda kulturne javnosti uvijek se čini slatkom, barem toj istoj javnosti, iako je situacija gorka. Jer ni Trump ni Hasanbegov­ić ne trebaju trgati latice i brojiti “voli me, ne voli me”. Oni znaju da ih ne vole, ali im to uopće nije bitno; imaju dovoljno onih koji ih obožavaju.

Trumpu ni silan novac nije pomogao da na inauguraci­ju dovede značajna imena, jer svi oni imaju i previše novca pa se kao takvi “truli kapitalist­i” mogu baviti idealima i buniti

 ??  ?? Kada su Jagerra pitali bi li svirao na Trumpovoj inauguraci­ji, odgovorio je: “Možda bih mu mogao otpjevati ‘You can’t always get what you want’”
Kada su Jagerra pitali bi li svirao na Trumpovoj inauguraci­ji, odgovorio je: “Možda bih mu mogao otpjevati ‘You can’t always get what you want’”

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia