DIMITRIJE POPOVIĆ
Žalim što na izložbi neće biti slika Mrtvi Krist koju je kupio Pierce Brosnan i koja je izgorjela
Davnih dana u Cetinju jedan je dječak u starom njemačkom leksikonu otkrio reprodukciju “Raspeća”. Sve ostalo je povijest... U zagrebačkim Klovićevim dvorima 25. siječnja bit će otvorena velika retrospektivna izložba Dimitrija Popovića. Rođen u Cetinju 1951. godine, Popović se vrlo rano pridružio međunarodno priznatim i poznatim umjetničkim imenima bivše Jugoslavije, kao što i danas zauzima nezaobilazno mjesto u umjetničkim pregledima i antologijama obiju svojih domovina, Crne Gore i Hrvatske kojoj odavno pripada ne samo kao mjestu života i rada, nego živom i raznovrsnom prisutnošću, uključujući i onu literarnu.
Možete li nas najprije vratiti na početak. Postoji li dan ili događaj kada je u Cetinju rođen Dimitrije Popović – umjetnik?
U mojoj kućnoj biblioteci u Cetinju jednog dana u djetinjstvu, u jednom starom njemačkom leksikonu otkrio sam reprodukciju veličanstvenog “Raspeća” s Isenheimskog oltara kasnogotičkog slikara Matthiasa Grünewalda. Taj dramatični prizor Kristove smrti na Golgoti, izranjavana i od bola deformirana tijela, ostavio je na moju dječačku svijest neizbrisiv trag koji se bez sumnje odrazio puno godina kasnije u mom ciklusu Corpus Mysticum. Ova je slika, uz jednu anatomsku maketu ljudskoga tijela, koja se listala poput neke antropomorfne slikovnice, naznačila predmet mog zanimanja i horizont mojih interesa, što će se odnositi na ljudsko tijelo i na sadržaj sakralne i svjetovne tematike.
Velika retrospektiva obuhvaća pola stoljeća vašeg rada i života. Vratite nas u 1966. godine. Koji svoj najraniji rad izlažete i možete li nam dočarati o čemu je razmišljao, čemu se nadao i što je od života, svijeta i umjetnosti očekivao tada 15-godišnji dječak, ili mladić?
Kao dječak i mladić puno sam crtao i čitao knjige iz umjetnosti i beletristike. U gimnazijskim danima čitao sam Kafkin Preobražaj i kao odraz fascinacije toga sižea nastao je crtež koji će također
Kada sam u Klovićevim dvorima gledao svoje najranije radove, shvatio sam da autor nikad nije potpuno svjestan svoga djela i da ga ono nadilazi. Neka od mojih ranih djela puno su zrelija od moje tadašnje svijesti
biti izložen na ovoj retrospektivi. Moju je mladost, s obzirom na moj afinitet prema nadrealizmu, najsnažnije obilježila knjiga Maldororova pjevanja “ukletog pjesnika” Isidora Ducassea, poznatijeg pod pseudonimom Grof od Lautreamonta. Te su stranice predstavljale neku vrstu evanđelja onirizma i jako su se odrazile na karakter mojih ranih radova, crteža, objekata i asamblaža. Crtež iz 1966. godine studija je po Mantegnovoj, odnosno Dürerovoj kompoziciji “Borba morskih bogova”, koja u sebi sadrži dramatičnost prizora u preciznoj prezentaciji svih detalja što joj daje neku nadrealističku notu. Dakle, poetika preobrazbe i potreba da se pronikne s onu stranu stvarnog bila je izražena još od najranijih radova.
Diplomirali ste 1976. u Zagrebu, ali, svoju prvu likovnu nagradu osvojili ste već 1969., 1974. imali ste u Cetinju prvu samostalnu izložbu i boravili u Parizu. Jeste li imali i sreće? Kako je došlo i koliko je bio presudan taj prvi odlazak u Pariz?
Splet okolnosti učinio je da je moj prvi odlazak u Pariz rezultirao i za mene tada izuzetno važnim profesionalnim uspjehom. Naime, naš poznati slikar Dado Đurić, također rođen u Cetinju, pokazao je moj katalog s prve samostalne izložbe uglednom pariškom kolekcionaru Jeanu Davrayu, koji je posebno volio nadrealističku umjetnost. Tako sam u njegovoj galeriji Aleksander Braumiler izlagao svoje radove uz djela umjetnika kao što su Salvador Dali, Victor Brauner, Ernst Fucks, Leonor Fini, Dado Đurić... Suradnja s ovom galerijom omogućavala mi je da svake godine određeno vrijeme boravim u Parizu, što je za studenta bilo od višestruke koristi.
U kolikoj je mjeri na vas utjecao Salvador Dali, kojem ste kasnije također posvetili čitav ciklus?
Među knjigama koje sam čitao u gimnazijskim danima bila je i autobiografija Salvadora Dalija. Osim toga što je izuzetan slikar, Dali je izvrstan pisac, jedna od najobrazovaniji hi najinteligentnijih umjetničkih osobnosti 20. stoljeća. Ono što me posebno privlačilo u njegovoj umjetnosti jest što je sadržaje nesvjesnog, sna, odnosno njegove “paranoično kritičke metode” uobličavao na precizan i profinjen način likovne artikulacije, ističući važnost tradicije kao izvorišta modernosti. Njegov odnos prema Raffaellu, Vermeeru ili Velasquezu upravo pokazuje složenost njegovih umjetničkih promišljanja. Kada sam imao zajedničku izložbu s “kraljem nadrealizma” 1982., Dali je bio dosta bolestan od Parkinsonove bolesti, ali mi je učinio veliku čast što je dopustio da se na zajedničkom plakatu objavi reprodukcija mog rada. Ciklus koji sam posvetio katalonskom majstoru u povodu stogodišnjice njegova rođenja 2004. tretira njegove portrete kroz tipičnu ikonografiju njegova nadrealističkog svijeta. Krug s ciklusom Ole Dali završava se ovog ljeta s izložbom u Lihtenštajnu u kneževu Landesmuzeumu, jer je knez bio prijatelj s Dalijem i ima neke njegove radove.
Hoćete li se složiti ako kažem da ste često znali odabrati pravi trenutak za pojedine teme, na primjer velike obljetnice poput Leonardove?
Hoću. Ali i tu je bio splet okolnosti jer, kad je Igor Zidić priređivao moju izložbu Omaggio a Leonardo u zagrebačkoj galeriji Schira, nismo znali da se u Milanu sprema njegov veliki jubilej. To nam je rekao Tonko Maroević jer je tada radio u Milanu i zahvaljujući njegovu kontaktu izložba je održana i u milanskom Palazzu Sormani.
Najava retrospektive u Klovićevim dvorima spominje gotovo 340 eksponata. Koliko vam je teško bilo izabrati i u kolikoj ste mjeri taj posao prepustili autorici izložbe Biserki Rauter Plančić i kustosici Ani Medić?
Projekt je zahtjevan. Poslije zagrebačke i padovanske retrospektive to je najsveobuhvatniji pregled mog stvaralaštva. Autorica koncepta izložbe, odnosno odabira karakterističnih radova za pojedine cikluse, ravnateljica je Moderne galerije u Zagrebu Biserka Rauter Plančić. Na izložbi će biti zastupljeni klasični i moderni mediji kojima sam se izražavao. Ovih dana intenzivno se radilo na realizaciji postava koji je osmislila dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović. Naša suradnja je izvrsna.
Ima li djela koja biste voljeli pokazati, a da vam više jednostavno nisu dostupna?
Neka djela iz Europe i SAD-a, zbog troškova osiguranja i transporta, nisu mogla biti uključena. Posebno mi je žao što je slika Mrtvi Krist, u vlasništvu Piercea Brosnana, izgorjela u požaru koji je prije dvije godine zahvatio Malibu.
Nekim svojim velikim dijalektičkim temama, poput erosa i tanatosa, grešnosti i svetosti, tjelesne i duhovne žudnje, bavili ste se kroz ženske likove: Juditu, Salomu, Magdalenu... pa sve do Marilyn Monroe. Je li na pomolu neki novi lik?
Zanimljive ženske osobnosti, one biblijske i svjetovne, posebno su me privlačile svojim intrigantnim karakterima u kojima upravo eros i smrt imaju važnu ulogu. Što se tiče nove persone u toj galeriji ženskih likova, spremam novi temat o Ivani Orleanskoj. Na jednom triptihu iz ranih radova, koji će također biti izložen na retrospektivi, naslovljenom “Mistična anatomija ruanske katedrale”, postoji detalj pluća koji se odnosi na djevicu iz Orleana.
Vaš najveći i po godinama bavljenja najdulji ciklus je recentni Corpus Mysticum, izrazito duhovnog, sakralnog sadržaja i karaktera. Kako u svom osobnom, svakodnevnom životu stojite s religijama i njihovim ritualima?
Na okruglom stolu prije desetak godina koji je organizirao dominikanac Frano Prcela sudjelovali smo Vesna Kusin, Ivan Šaško i ja. Tema je bila teologija i umjetnost, koja po prirodi svoga bića, za razliku od dogme koje se pridržava crkva, ima slobodan pristup kreiranju svetih tema. Međutim, bez obzira na te razlike, sakralna umjetnost na svoj posredan način također utječe na produhovljavanje i samim tim pridonosi afirmaciji onih načela koja čine bit kršćanske religije.
Na kraju vas molim da opet svrnete pogled na onog cetinjskog mladića iz 1966. godine. Koje emocije i misli prve priziva pogled na prevaljeni put?
Kada sam u prostorima galerije gledao svoje najranije radove, shvatio sam jedan paradoks: da autor nikad nije potpuno svjestan svog djela i da ga ono ne samo nadživljava, nego i nadilazi. Naime, neka od ranih djela bila su puno zrelija od moje svijesti u vremenu kada sam ih stvarao.