Za sto godina Hrvatima će katoličke misije u svijetu biti jedina domovina
Nestajanje Hrvatske i Hrvata gotovo je završena priča. To se vidi i po tome što se ni Andrej Plenković niti bilo koji drugi vladajući političar i ne osvrće se na sve dramatičnija upozorenja demografa i sve dramatičnije tekstove u medijima
Ako se, po procjenama demografa (pouzdanih statističkih podataka nema), u posljednjih pet godina iz Hrvatske iselilo 200.000 ljudi, onda je to dvostruko više nego prije toga perioda. Jer. do prije pet, šest godina pisalo se i govorilo kako godišnje gubimo 10.000 ljudi na razlici između mortaliteta i nataliteta a još toliko se iseli, pa je to bilo 20.000, dvostruko manje nego u posljednje vrijeme. U jednom sam tekstu bio izračunao da je Hrvatima, ako ih u sto godina nestane dva milijuna, još ostao vijek dvojice stogodišnjaka, a sada je to jedan stogodišnjak. To jest, ako neko hrvatsko dijete rođeno sada doživi sto godina, zapamtit će nestanak svoga naroda, i jedva će ga imati tko pokopati. Stanje, dakle, više nije katastrofalno ili zabrinjavajuće, nego je nestajanje Hrvatske i Hrvata gotovo završena priča. To se vidi i po tome što se ni Andrej Plenković niti bilo koji drugi vladajući političar i ne osvrće se na sve dramatičnija upozorenja demografa i sve dramatičnije, gotovo svakodnevne tekstove u medijima. Nema ama baš nikakvih znakova po kojima bi se izumiranje ovoga naroda moglo zaustaviti niti znakova da vlast nešto čini da se zaustavi. Kad gledate Plenkovićeve posjete Izraelu te prije Ukrajini i Bosni i Hercegovini, zatim pribivanje kojekakvim skupovima u Europi, kad gledate kako se drži na konferencijama za novinare ili u Saboru, reklo bi se – sretna li naroda kojeg vodi ovako markantan, samouvjeren, samopouzdan, pametan, vedar i optimističan čovjek. Međutim, iza te osobne raskoši, iza te blistave fasade – zemlja propada, konačno i nezaustavljivo. Hrvatska, a zacijelo i malo koja druga demokratska zemlja, ne pamti takav rascjep između samosvidljivosti vlasti i rasapa onoga čime ona upravlja. Plenković je nametnuo stil samozadovoljstva i bezbrižnosti, stil vlastite neupitnosti (pa je eksplodirao u parlamentu kad je tu neupitnost jedan zastupnik okrutno zanijekao). Nametnuo je stil uljuljkivanja u dojam koji ostavlja otkad je postao predsjednik HDZ-a a potom i predsjednik Vlade. Može pasti nebo na zemlju, ali to ni ožiljka neće na njemu ostaviti. Nema dana a da novinari ne ponavljaju jedan apsurd nad apsurdima, paradoks nad paradoksima. A on već dugo glasi - nezaposlenost je u Hrvatskoj sve manja, a zaposlenost se ne povećava. Gdje su ljudi? Nestali, otišli i Njemačku, Kanadu..., više nemaju volje ni da se odjavljuju, da domovini kažu “zbogom”, kao da i nije njihova, kao da ih je potjerala, kao da nije ni postojala. Poslodavac im je otkazao, banke su im otele posljednje kune, u ovrhama su ih izbacile na ulicu, na zemlji se više ništa ne isplati uzgajati jer ima jeftinije hrane iz inozemstva (makar joj je rok uporabe na isteku), novih proizvodnji i poslova nema, a gdje ih i ima, dobit će ih rodbina velikih i malih vlastodržaca, jer oni su zaslužni, oni ovu zemlju uništavaju pa je red da je unište do kraja. Jedini koji dobro posluju, koji zgrću milijuna i milijarde, jesu strane banke i drugi strani profiteri koji su tu dolazili i najvrjednije što smo imali kupovali budzašto dok su istodobno ovom narodu prodavane obmane o Europskoj uniji koja tim profiterima služi. Bio ili ne bio od nekoga zamišljen i isplaniran, ali od Tuđmanove smrti, od dolaska Račana, Budiše i Mesića na vlast, stvoren je sotonski sustav brisanja s lica zemlje jednog katoličkog naroda. Prvo mu oteti sve što vrijedi, zatim ga što više osiromašiti i ostaviti bez posla, ubiti mu mogućnosti i volju da se rađanjem obnavlja i potjerati ga u inozemstvo. Račan je Hrvatsku rasprodao više od svih, Mesić ju je osramotio više od svih, Sanader ju je moralno uništavao više od svih, Josipović ju je denuncirao više od svih, Milanović joj je srozao gospodarstvo i zadužio je više od svih, svaki ju je vodio u propast koliko god je to od njega zahtijevano, a svima je najveća svetinja bilo ono što se pokazalo najgrabežjivijim - Europska unija. Plenković dolazi na kraju toga niza i s njim Hrvatska doživljava vrhunac - svoju agoniju, svoje nestajanje za interes Bruxellesa. Mi odavno, i sada sve više, ne postojimo za sebe nego za druge koje Hrvatska i ne zanima kao narod nego samo kao njihov servis koji će trajati dok im se isplati. I s Plenkovićem otimat će nam sve što vrijedi, a nama će zauzvrat bacati svoje meso kojemu je rok na isteku dok rok i nama ne istekne. A to i nije tako puno, još stotinjak godina. Onome što ostane od jednog starog katoličkog europskog naroda domovina će biti hrvatske katoličke misije u svijetu.
Gdje su ljudi? Nestali, otišli..., više nemaju volje ni da se odjavljuju, da domovini kažu “zbogom”, kao da i nije njihova, kao da ih je potjerala, kao da nije ni postojala