Malteški vitezovi: imaju državu, novac, putovnicu, zastavu, sve osim teritorija
Veliki meštar bira se doživotno, no na zahtjev pape Franje Robert M. Festing dao je ostavku
Zbog dijeljenja prezervativa u Africi i Aziji veliki meštar morao je podnijeti ostavku, a sve je još jedan dokaz nesuglasica u vrhu reda Malteški red ima oko 12.500 članova (vitezova i dama) i aktivni su u 120 zemalja. Od 2008. do 25. siječnja 2017., kada je podnio ostavku, veliki meštar Malteškog reda bio je fra Matthew Festing. Premda se veliki meštar bira doživotno, Festing je morao podnijeti ostavku Vrhovnom vijeću na zahtjev pape Franje. Iza svega je slučaj dijeljenja prezervativa u Africi i Aziji kao zaštite od AIDS-a, a sve je dokaz nesuglasica u vrhu reda koje već dulje vladaju. Nastali su u vrijeme križarskih ratova pa bi se moglo kazati kako su to posljednji templari. Pomalo su redovnici, pomalo humanitarci i pomalo vitezovi. Puni je službeni naziv te “države bez teritorija” Suvereni jeruzalemski, rodoski i malteški vojni hospitalni red svetog Ivana. Ima svoju zastavu, putovnice, poštanske marke, svoj numizmatički novac, registarske tablice s oznakom SMOM i sjedište u palači Magistrale u rimskoj Ulici Condotti koja vodi do Španjolskog trga, te vilu na rimskom brdašcu Aventinumu. Geslo te države bez teritorija je “Obrana vjere i pomoć sirotinji” (Tuitio Fidei et Obsequium Pauperum).
Tisućljeće djelovanja
Od goleme pomorske flote koju su imali ostala su dva plovila usidrena na Seini u Parizu u kojima se mogu smjestiti siromasi i beskućnici. Od golemog bogatstva i teritorija malteški vitezovima nije ostao ni komadić zemlje. Jedini su od više redova templara koji su živi nakon tisućljeća djelovanja. Osnovani su u Svetoj Zemlji najprije kao bolnički red koji pomaže hodočasnicima, a onda su morali biti i vojnici koji i oružjem brane hodočašća na Isusov grob. Kao datum osnivanja Malteškog reda bilježi se 1050. godina kada je u Svetoj Zemlji, u Jeruzalemu, sagrađena bolnica za hodoča- snike. Tu prvu bolnicu, ubožnicu, sagradili su trgovci na čelu s Gerardom Sassom iz Scale pokraj Amalfija (nekada važna luka južno od Napulja). Kao vjerski red priznati su 1113. godine bulom „Pie postulatio voluntatis“pape Paskala II. kojom je njihova bolnica u Jeruzalemu postala institucija Svete Stolice s pravom imenovanja velikog meštra. Malteški red gubi teritorije u Svetoj Zemlji i seli najprije na Rodos, pa na Maltu od 1530. Napoleon 1798. zauzima Maltu i Malteški red mora je napustiti. Veliki meštar fra’ Ferdinand von Hompesch zu Bolheim odlazi 1798. u Trst. Red se seli u Ferraru, pa u Rim, na teritorij papinske države, a nakon ujedinjenja Italije postaje gost u novoj državi. Papa Lav XIII. ponovno uvodi titulu velikog meštra. Sveta Stolica 1953. određuje kako Malteški red ima samo funkcionalni suverenitet jer nema teritorija. Malteški red od 1834. godine je u Rimu te ima odnose s mnogim državama, među kojima i s Hrvatskom. Veleposlanici akreditirani pri Svetoj Stolici uglavnom se akreditiraju i pri Malteškom redu. Premda u nazivu ima riječ suvereni, Malteški red je pod nadležnošću Svete Stolice koja imenuje poglavara, a trenutačno tu dužnost obnaša američki kardinal Raymond Leo Burke. To je vjerski red i kao takav podliježe Kongregaciji za ustanove posvećenog života i družbe apostolskoga života. Kardinal Ratzinger bio je član Malteškog reda prije nego što je postao papa Benedikt XVI. Malteški red ima bolnice i zdrav-
stvene ustanove u 120 zemalja svijeta, sa 25.000 zaposlenih i oko 80.000 dobrovoljaca, pa i u muslimanskim državama (npr. u Libanonu), premda su križari i templari omraženi među muslimanskim fundamentalistima. Ne postoji sukob civilizacija, već postoje skupine nasilnih fundamentalista koje žele sukob, kaže Festing i naglašava kako temelji kršćanstva i islama imaju mnogo dodirnih točaka. Nitko zapravo ne zna koje su ideje imali osnivači reda. Bili su bolničari i vojnici. Prošli su tešku povijest. Iz Svete zemlje morali su se preseliti na otok Rodos, pa na otok Maltu, odakle ih je protjerao Napoleon. Tako su preko Trsta stigli u Rim. Njihova današnja uloga je mješovita jer su vjerski red, ali su istodobno i neka vrst nevladine organizacije za pomoć ljudima te suvereni entitet bez suverenosti. Zapravo su različiti od svih organizacija na svijetu.
Porez na prijevoz
– Mi smo kao neka izvanredna životinja za koju ne znaš koliko glava i koliko nogu ima – znao je reći Festing. Tko financira djelovanje Malteškog reda? Izvori financiranja su različiti. Troškovi sjedišta u Rimu pokriveni su, npr., nasljeđem reda. U prošlosti je Malteški red imao golema bogatstva u nekretninama u cijeloj Europi. Danas ima samo malo nekretnina u Italiji. No članovi reda, vitezovi, sudjeluju u financiranju rada. Taj prilog naziva se „porez na prijevoz“, odnosno passage money, jer je u povijesti to je bio prilog za putovanje morem prema Jeruzalemu. Svake godine svaki član plaća upis u Malteški red. No i znatan broj nečlanova uplaćuje dobrovoljne priloge. Za neke aktivnosti stiže novac i iz međunarodnih organizacija (Ujedinjeni narodi, Europska unija). Da bi se postalo vitezom Malteškog reda, dvojica članova reda moraju iznijeti prijedlog za prijam nove osobe. To je prvi korak, nakon čega dolazi faza aktivnosti unutar reda, među kojima je najvažnija godišnji odlazak na hodočašće u Lourdes. Svi članovi reda u tom svetištu nalaze se jednom godišnje u molitvi i pružanju pomoći bolesnicima. Nakon najmanje dvije godine ulazi se u razdoblje učenja, koje traje dvije godine. Tek tada može se slati molba u sjedište u Rim. Poslije se može nastaviti djelovati sve do postanka vitezom pravde, zvanim „professo“, koji moraju odašiljati krepost, poslušnost i siromaštvo. To je prvi stupanj viteza. Postoji drugi i treći stupanj, a da bi se postalo časni vitez, najmanje 200 godina treba u srodstvu imati nekog viteza Malteškog reda.