Kako vrednovati ideologije i njihove pokrete
Nije tajna da je predsjednik Hrvatske vlade obećao da će riješiti problem različitog pristupa ideologiji fašizma, nacizma i komunizma koje dijele hrvatski narod i izazivaju neprestanu svađu. Obećao je da će sazvati povjerenstvo učenih ljudi svih svjetonazora koje bi donijele nepristrani sud o ideologijama koje su protutnjale krvavim nedjelima ovim prostorima, a još uvijek nemaju zajedničko vrednovanje kod ljudi. Na taj bi način bile zabranjene i oznake tih ideologija i njihovo veličanje. Odmah su se tzv. antifašisti podigli na noge ističući kako njihov pokret koji su vodili komunisti ne treba biti osuđen jer njihova borba usmjerena protiv Hitlera dok je ustaški pokret služio nacistima i, konačno, bio poražen. Odmah na početku treba reći da u Hrvatskoj nema ni jedne značajnije skupine koja ne osuđuje ustašku ideologiju i zlodjela, koja nisu ni posve utvrđena. Doduše ima nekih koji žele naći opravdanje za zločine ustaša, da su oni pokušali stvoriti državu te su kažnjavali one koji su se digli protiv te države. Oni su doduše htjeli osloboditi hrvatski narod od beogradske ugnjetavačke vlasti, ali su služili bezbožnoj i zločinačkoj ideologiji Hitlerova nacizma koji ih je doveo na vlast. Antifašisti ističu kako je njihova ideologija okupila mnoštvo boraca u borbi za oslobođenje od nacističke i fašističke vlasti i spasila mnoge ljude, pogotovo Srbe u Hrvatskoj. Antifašisti teško priznaju zločine, a ako ih moraju priznati nalaze razna opravdanja. Veoma teško ili gotovo nemoguće je razuvjeriti pripadnike ideologije da stvari rata razumno vide. Pripadnost ideologiji je slična pripadnosti religiji. Religije, primjerice, Indije su bez ikakvog povijesnog temelja, pa ipak i veoma obrazovani ljudi vjeruju u više božanstva, u čišćenje duše kupanjem u svetoj rijeci Gangesu i slično. Našim antifašistima se uzalud stavljaju pred oči povijesni dokazi komunističkih zločina. Ranije su ih za komunističke vlasti kao strogu tajnu prekrivali, a sada ih njihovi potomci opravdavaju jer su se oni “osvetili za ustaške zločine.” Što je pokajanje, nego žalost što smo takvi kakvi smo, reče netko. Ljudi radije gledaju na tuđa nedjela, a veoma teško na svoja nedjela i onih koje oni cijene. Da bi došlo do razumnog razgovora potrebno je mjeriti istim metrom sve čine. Prije svega ne treba tuđe zločine uvećavati da bi se opravdali vlastiti zločini. Svaki zločin bio veliki ili manji je zločin, pogotovo ako je učinjen nagonom ideologije. Zločini nastaju u ratu kad se zarobljenike ubije, a pogotovo kad se ubija zarobljenike posije rata, i još bez suda. Zločini se ne mogu opravdati dobrim ciljevima, npr. oslobođenjem zemlje od neprijatelja. Čovjek je ljudsko biće i ima pravo na sud i kaznu. To što su komunisti načinili poslije predaje oružja u Bleiburgu stotinama tisuća vojnika i civila, koji su bez suda bacani, čak i živi, u jame, budi u svakom normalnom ljudskom biću žalost i suosjećanje. Onaj koji i te zločine ne može osuditi pokazuje da bi ih i sam počinio. Ne smiju ljudi poštivati ili kao primjer cijeniti neki pokret, vođu ili ideologiju koji su skrivili masovne zločine. Komunisti nisu činili zločine da bi ljudima pomagali nego da bi se dograbili vlasti i nju zadržali, iako im od razoružanih ljudi nije prijetila nikakva opasnost. Ti zločini uvelike nadilaze ustaške zločine koji su stalno napuhivani bez dokaza u Jasenovcu. Svejedno, činili veće i ili manje zločine, i ustaški pokret, a pogotovo komunistički, koji je zločinima prepolovio hrvatski narod, je za osudu kao zločinački. Onaj tko bi opravdavao takve zločine, tobože radi dobrih ciljeva, svrstao bi se u red zločinaca. Narod kaže, da je i put u pakao popločan dobrim nakanama ili ciljevima. Jer onaj tko ne osuđuje zločin preuzima na sebe tuđi zločin. Tko gleda razumno s provjerenim dokazima na našu prošlost smatram da neće staviti nikakvu zapreku osude ideologija koje su hrvatskom narodu donijele nezapamćenu nesreću. Samo tako će se narod ujediniti ako osudi našu razdvojenu, zločinima obilježenu, prošlost.