I TO JE U NAS MOGUĆE: UMJETNINU PRVI PUT PRODAO U 97. GODINI!?

Kulturnjački gledano, 2017. godina u Hrvatskoj definitivno je počela u znaku likovne kulture. Tako su samo prošlog tjedna u Zagrebu otvorene dvije važne izložbe. Izložba umjetnina iz privatne zbirke Roglić u Umjetničkom paviljonu (koju će već u ožujku zamijeniti još jedna poslastica europskog ranga, retrospektiva Miljenka Stančića), ali i retrospektiva Dimitrija Popovića u Klovićevim dvorima, u koje uskoro stižu i slike slavnih autora poput Gustava Klimta iz bečkih galerija i muzeja. Stoga ne čudi da je u hladnoj i zbog rukometa tragičnoj Noći muzeja ovog petka ispred Umjetničkog paviljona u Zagrebu vijugala dugačka zmija posjetitelja, a prometno je bilo i u Klovićevim dvorima. No, baš na otvaranju izložbe u Umjetničkom paviljonu koja je zbog poslovnog čovjeka Branka Roglića okupila i brojne dobrostojeće gospodarstvenike, autor izložbe i povjesničar umjetnosti Igor Zidić izrekao je tužnu istinu o naličju hrvatskog kulturnog mecenatstva, kolekcionarstva, ali i tržišta umjetnina. Zidić je u svom efektnom govoru rekao da je uoči izložbe vlasnik Orbica Branko Roglić bio u ateljeu hrvatskog slikara i kipara Šime Perića te je tamo kupio jednu skulpturu, što je, prema riječima Perićeve supruge, prvi rad koji je taj umjetnik prodao u životu!? A riječ je o slikaru koji će u ožujku proslaviti devedeset i sedmi rođendan, rođenom u Čileu, školovanom i u Parizu, te profesoru na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu (kod kojeg su diplomirali Vatroslav Kuliš, Željko Lapuh, Zlatan Vrkljan, Igor Rončević...), umjetniku koji ima svoju monografiju i svoje mjesto u hrvatskoj likovnoj povijesti. I umjetniku koji je, primjerice, velikodušno darovao i Dijecezanski muzej Požeške biskupije koji odnedavno posjetiteljima Požege nudi i svoj stalni bogati likovni postav, zahvaljujući i privatnoj zbirci požeškog biskupa Antuna Škvorčevića koji je intelektualac, ali ne samo zbog svoje doktorske disertacije. Ali kako to da su kupci umjetnina tako uporno i sustavno zaobilazili atelje Šime Perića? Ili kako to da jedan od najvećih hrvatskih slikara svih vremena Ivo Dulčić u Zagrebu nikada nije imao pravi atelje? Nego je slikao u improviziranom stanu u koji su teško mogli stati njegovi jedinstveni vitraji za crkve iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Ako se zna da i najveće hrvatske galerije i najveći muzeji imaju ograničena i neznatna sredstva za kupnju likovnih djela kako bi obogatili svoje funduse (ali i premalo prostora da bi svoje funduse izložili pred javnošću), onda je jasno da zdravog i protočnog likovnog života u Hrvatskoj nema bez privatnih kolekcionara koji jedini mogu suvereno spašavati obraz hrvatske likovne umjetnosti. I kupiti djelo od umjetnika samog ili od neke galerije. Naravno, dok je taj umjetnik živ i dok mu ta kupnja još može poslužiti kao poticaj i nahraniti ego bez kojeg dobre umjetnosti nema.