Manifest Marine Le Pen u 144 točke
Najavljuje ekonomsko domoljublje, zaustavljanje useljenika, protjerivanje ilegalaca, Frexit, ne NATO-u...
Dio programa posudila je od svoga biološkog oca JeanMariea Le Pena, a dio od novog političkog oca Donalda Trumpa Za Marine Le Pen se u njezinoj zemlji, među pristašama, govori da je nova Ivana (nije djevica, sa svoja tri braka) Orleanska, zbog njezine borbenosti u obrani domovine. Zaboravlja li se pri tome da je prava heroina u srednjem vijeku završila na lomači i da je tek u prošlome stoljeću uzdignuta na rang svete žene Katoličke crkve? Velike usporedbe počivaju uglavnom na staklenim nogama: može šefica Nacionalne fronte na biralištu doživjeti svoju „lomaču“a može postati i „svetica“u Elizejskoj palači. Izbori su u pravilu velika lutrija: kad se za stotinjak dana budu izvlačile kuglice, moglo bi se dogoditi da kandidatkinja krajnje desnice ne bude samo statist. Dijelom zato što su godinama vode socijalnog i političkog nezadovoljstva išle na njezin mlin, najviše zbog gospodarske stagnacije i terorizma, a dijelom zato što je konkurencija i na desnici i na ljevici propuštala prilike da zemlju izvuče iz krize. Marine Le Pen želi uvjeriti birače da je red došao na nju i da ima recept za liječenje francuske bolesti.
Dvostruke komande
U njezinu izbornom programu (manifestu u 144 točke) s kojim je jučer hrabro krenula u marš na Pariz, nisu sporna pitanja koja postavlja pred birače; postavljaju ih, s nekim razlikama u redoslijedu i u naglasku, i drugi kandidati. Uznemirena Francuska mora se odrediti prema Europi i svome mjestu u njoj, poslije potresa koje je izazvao Brexit i nove tektonike koju provocira Donald Trump; zabrinuti Francuzi očekuju od (potencijalnih) vladara da im otvore karte s mjerama borbe protiv terorizma i nezakonite migracije; nezaposleni i nezbrinuti ljudi žele vidjeti perspektivu u društvu itd. Sporni(ji) su odgovori kandidatkinje Nacionalne fronte, politička platforma s koje bi vladala zemljom. Odgovori su u velikoj mjeri nastali dvostrukim prepisivanjem: prvo, od svoga fizičkoga oca, od kojega je preuzela startnu doktrinu „Najprije Francuzi“(očišćenu, radi izbornih interesa, od antisemitizma i nacizma), i drugo, od svoga novog političkog oca Donalda Trumpa od kojega je posudila tezu o „ekonomskom domoljublju“, s carinama i drugim protekcionističkim sredstvima obrane. U vjernosti pravome ocu zaboravlja da on nije pobjeđivao, i da krajnja desnica i s njome nosi njegov kompleks političkih poraza, a u vjernosti rodonačelniku američke konzervativne revolucije zapostavlja što je jedan slavni Francuz (Alexis de Tocqueville) rekao o američkome domoljublju – da je „najdosadnija stvar na svijetu“. Kako ga, bez političkoga carinjenja, uvoziti na europsko tržište? Francuska je od svih europskih velikih zemalja (geo)politički
najdalje od Amerike. U Sarkozyjev poraz uračunata je i cijena njegove prekomjerne amerikanizacije francuske državne politike. Ni plan o Frexitu, francuskome izlasku iz EU, i o napuštanju eura, ne mora imati magnetsku snagu koja bi privlačila neodlučne birače koji nedostaju Marine Le Pen da bi prešla čarobni prag Elizejske palače.
Obnova “srdačne Antante”
Francuzi su jednom (2005.) na referendumu odbacili europski ustav, i izazvali veliku krizu europskoga ujedinjenja, ali nisu nikad odbacili Europu, ni doveli u pitanje europski projekt, ni posebne (ob)veze prema Njemačkoj; nije realno očekivati da će francuskim biračima obnova „srdačne Antante“na Pacifiku biti privlačnija od nastavljanja „europske osovine“u Europi. Teško će Francuzi ići za Britancima dok na povratku prelaze La Manche; nekadašnji premijer Michel Rocard svojedobno je govorio kako Velika Britanija treba napustiti Europu da bi se moglo nastaviti europsko ujedinjenje. To je pozicija uvjerenog europejca i umjerenog socijalista. General de Gaulle je prije pola stoljeća izveo Francusku iz NATO-a, da bi naglasio njezinu neovisnost o SAD-u: nakon što se vratila sa Sarkozyjem, Francuzi će prije glasovati za reformirani ili za europski NATO, nego protiv njega. To je stajalište golista. Dakle, ni tu nije zlatni rudnik za Marine Le Pen. Plan o zatvaranju ulaznih vrata za novu migraciju i otvaranje izlaznih vrata za strance koji borave ilegalno u Francuskoj, mogu biti jače populističko sredstvo za osvajanje birača koje ni ljevica ni desnica nisu uspjele (raz) uvjeriti da bi s manje stranaca au- tomatski Francuzima bilo bolje. S 15.000 novih policajaca mnogi će se moći nadati poslu, možda i građani većoj sigurnosti; s novim zatvorima, Francuska bi pokopala humanističku ideju Victora Hugoa: „Ako hoćete smanjiti kriminal, gradite škole a ne zatvore! U predsjedničku utrku, Marine Le Pen ulazi s dobroga mjesta u sondažama, koje je plasiraju na vrh u prvome krugu (26. travnja) i na začelje u drugome krugu (7. svibnja): i ona, kao i drugi kandidati, treba najprije skočiti pa viknuti „hop“. Ima i zastupnica Nacionalne fronte sudskih nevolja da joj, kao i donedavnom favoritu Françoisu Fillonu, zbog njih može pasti zastavica na satu. Od nje Europski parlament potražuje 300.000 eura, četiri puta manje od iznosa koji je njezin nesuđeni konkurent s republikanske desnice navodno otuđio francuskom parlamentu; za razliku od njega, vođa krajnje desnice nije zadržala novac ni za sebe ni za obitelj, nego ga je udijelila tjelohranitelju. Tako bi Ivana Orleanska na izbore u svojoj zemlji mogla izaći i kao Robin Hood. Ljudi vole mitove. Ali, mitovi rijetko pobjeđuju čovjeka.
Ako hoćete smanjiti kriminal, gradite škole a ne zatvore!, govorio je nekada Victor Hugo