Ines Strenja-Linić
PRIJE DEVET GODINA SAM SE SUOČILA S BLISKOM SMRĆU I SHVATILA DA TREBAM ŽIVJETI PUNIM PLUĆIMA
JJa uvijek kažem što mislim, često je to na moju štetu, ali takva sam – govori nam saborska zastupnica Mosta dr. Ines Strenja-Linić dok hodamo prema njezinu saborskom uredu. Tajnicu Ljerku iza tih vrata naziva svojom dušom dok na molbu kolege fotoreportera sklanja s radnog stola hrpe papira, saborskih materijala, analiza, novina... Nakon dugih dogovora u minutu je ispoštovala termin za ovaj razgovor, netom nakon što je u Saboru izložila zašto Imunološki zavod mora postati i biti hrvatskim nacionalnim interesom. Pomno nam objašnjava takav stav i pokazuje materijale koji ga potkrepljuju.
Uvijek se detaljno pripremate za sjednice?
Uvijek, uvijek! Danas sam govorila da je opstanak Imunološkog zavoda pitanje nacionalne sigurnosti jer je zadovoljavanje vlastitih potreba za krvnim derivatima iz plazme vlastitih građana dobrovoljnih davaoca krvi i preporuka Svjetske zdravstvene organizacije, vlastito tetanus cjepivo pitanje je od nacionalnog interesa za svaku zemlju, kao i cjepiva protiv bioloških oružja, difterije i meningokoka. Jako mi je bitno da se dobro pripremim kako bih mogla biti dovoljno kompetentna u Saboru. Ja neću govoriti o makroekonomskim temama ili energetici, ali ću se uvijek uključiti u svaki zakon koji se tiče zdravstva i socijale, unutarnje politike, nacionalne sigurnosti, ljudskih prava. Navečer čitam zakone i pripremam se za diskusiju tako da ovamo dođem u osam ujutro, a često odem u deset navečer.
Jeste požalili kad zbog toga?
Nedostaju mi moj posao i obitelj. Kao što znate, ja sam neurologinja i posljednjih dvadeset godina radila sam na Klinici za neurologiju KBC-a Rijeka. Organizirala sam se i počela ponovno ponedjeljkom raditi u klinici i pokušavam imati sve te svoje ponedjeljke sa
svojim pacijentima. I njima je nekad smiješno kad me ugledaju, iznenade se kad me vide.
A kako s obitelji kombinirate politiku, Zagreb, posao?
U Zagrebu sam od utorka do petka i u ovoj situaciji svi su uskočili. Svi u obitelji shvaćaju da je ovo jedan određeni period u mojem životu i velika su mi potpora. Uvijek pokušavam u petak poslije glasovanja otići kući i do utorka sam posvećena obitelji. Doma svi znaju kuhati, a onda ja to preuzimam kad dođem i subotom pečemo kolače. Moram reći da su oni svi jako samostalni, ali tu su i moja mama i mlađa sestra koja stanuje blizu te su svi oni odlučili biti mi podrška. Pomagali su mi i ranije, kad sam bila liječnica u Rijeci, između dežurstava i predavanja. Kao zaposlena majka doktorirala sam i bili su mi podrška i tada.
Dosta ste rano postali majka, na početku studija?
Da, s 19 godina, na prvoj godini rodila sam Arona i danas sam u situaciji da imam sina, ali i jednog velikog prijatelja s kojim mogu razgovarati o svemu jer se potpuno razumijemo. On je također liječnik i trenutačno je na specijalizaciji.
Baš kad je riječ o specijalizaciji liječnika pokazali ste i držite jasan stav, suprotan aktualnom pravilniku i stavu ministra zdravstva Milana Kujundžića?
Pravilnik donesen prije ovog posljednjeg bio je usklađen s direktivom EU. Novi pravilnik nije zakonit jer je protivan direktivi EU o mobilnosti ljudi i njime liječnici postaju građani druge kategorije. Inače se ovo područje ne treba rješavati pravilnikom, nego treba donijeti zakon o specijalističkom usavršavanju koji će omogućiti i budućnost našeg hrvatskog zdravstva. Ta je budućnost vrlo upitna jer konstantno upozoravate na manjak kadra i odlazak liječnika. Otišlo je dosad 550 liječnika, to je gorući problem i mi moramo donijeti hitne mjere za zaustavljanje odljeva zdravstvenog kadra. Trenutačno nedostaje 2500 liječnika, a liječnici koji ovdje rade imaju iznimno visoku radnu satnicu, neprimjerene uvjete rada, netransparentne kriterije usavršavanja i napredovanja. Općenito je situacija u Hrvatskoj demotivirajuća za liječnike, ali i sve zdravstvene djelatnike. Što čini ministar zdravstva s tim u vezi? Vi kao predsjednica saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku trebali biste sukreirati s njim zdravstvenu politiku. Zasad uopće nemam nikakve informacije što on namjerava ni koji su smjerovi njegova daljnjeg postupanja, hoće li nastaviti s nečim što smo započeli u prijašnjoj administraciji. Za vrijeme ministra Nakića donijeli smo nekoliko vrlo bitnih dokumenata poput reforme hitne, bolničkog sustava i financijske stabilizacije zdravstvenog sustava. Za sada još od ministra Kujundžića očekujemo poteze. Dosad smo imali samo jedan službeni susret na moju inicijativu uz nekoliko protokolarnih, a komunikacija bi morala biti dvosmjerna.
Ne zvuči to baš kao neka plodna suradnja?
Moram reći da je bila puno bolja s bivšim ministrom Nakićem. Zdravstvene organizacije jedan su od najkompleksnijih sustava za upravljanje, što znači da ga treba dati u ruke profesionalcima i maknuti iz fokusa politike. Hrvatsko zdravstvo jest dobro i opstaje jer zdravstveni kadar izuzetno mnogo radi, ali da je cijelu priču moguće posložiti unutar 23 milijarde kuna, jest, moguće je. Moram reći da je saborski odbor jako bitan, inicijative koje kreću itekako mogu biti glasne, poruke ići daleko. Ako Vlada, odnosno Ministarstvo zdravstva ne bude bilo spremno na određene promjene, spremna sam kroz saborski odbor inicirati donošenje određenih zakona.
Što bi onda, teoretski zasad govoreći, bio vaš prvi zakon?
Nužna nam je kompletna promjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Prema normativnim aktivnostima u trećem kvartalu predviđeno je donijeti i taj i Zakon o liječništvu kojima moramo definirati funkcioniranje zdravstvene zaštite. Treba definirati zaštitu i prava osiguranika i sustav kvalitete. Ujedno smatram da je potrebno donijeti i poseban Zakon o zdravstvenim ustanovama kako bi se regulirala sva materija u vezi s vlasništvom nad zdravstvenim ustanovama, upravljanjem, načinom i organizacijom rada, a kroz taj zakon mogu se istovremeno riješiti i koncesije i rad domova zdravlja. Ključno je i donošenje strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike.
Kako o zdravstvu, tako ste otvoreno dosad govorili i o Domovinskom ratu, svojem sudjelovanju, jeste li kad požalili zbog pojedi- nih javnih istupa, izjave o generalu Norcu?
Ako netko ne može prihvatiti činjenicu da sam kao mlada liječnica bila pripadnica saniteta i odradila ono što je dužnost svake odrasle osobe, što ja mogu? Od onoga što sam izjavila za generala Norca nikada neću odustati. Ljudi s kojima sam provela određeni dio života i koji su na neki način obilježili moj dio života u Domovinskom ratu nikada se neću odreći. Za sve svoje krivnje oni su već odgovarali i to nimalo ne umanjuje ono što nas je zajedno definiralo kad smo se zajednički borili za našu zemlju. Ja sam se uključila kao liječnica i možda iz ove perspektive, kad gledam neke svoje izjave, puno bih manje komunicirala s novinarima.
I na sudu ste završili zbog novinara, bivši premijer Zoran Milanović svjedočio je nedavno na riječkom sudu da se ne sjeća jeste li bili za pregovora o vlasti u noći u Banskim dvorima?
Smatralo se bitnijim prenijeti vijest da sam noću odlazila u posjet Milanoviću nego provjeriti je li to istinito. To je ono što je loše jer je namjera samo narušiti moj ugled. Tada sam to puno burnije doživjela nego danas jer taj sudski proces započela sam prošlog proljeća. Bilo je to dosta nepošteno i tjednima se u nastavcima objavljivalo u novinama i na portalima.
Je li vas iznenadilo što se Milanović pojavio na sudu?
Jest. Nije ga bilo u Saboru pa sam mislila da se neće pojaviti ni na sudu. Meni je to bilo nebitno jer ja znam da nisam bila te noći u Banskim dvorima.
Na kraju je netko ipak bio?
Vjerojatno jest. Pretpostavljam da su to oni koji su i otišli iz Mosta.
Neki su otišli iz Mosta, postali ste u međuvremenu i strankom, a nakon tih izbora opisalo vas se kao gubitnicu?
Nisam gubitnica jer politika nije moje životno zanimanje i ne namjeravam se poslije ovog mandata ponovno kandidirati. Ostati u politici dulje od dva mandata postaje samo sebi svrha. Cilj ulaska u politiku ne smije biti materijalna dobit, nego zastupanje javnog interesa i rješavanje problema. Doživotnim ostajanjem u politici pretvarate se samo u onog koji govori što narod želi čuti, a ako ste odgovorni, reći ćete i ono što mnogi ne žele čuti. Mene određuje i moj stav koji nije stav političara, a to znaju svi koji me poznaju – uvijek govorim što mislim i smatram ispravnim ono što je ponekad i na moju štetu. Moj životni poziv je medicina, a politika samo sredstvo da se na razini donositelja odluka utječe na poboljšanje stanja u zdravstvu. Ipak trebam naglasiti da sam ja potekla iz Hubola i Hrvatske liječničke komore i sasvim je logično da pokušavam zaštititi interese onih na kojima se sustav temelji, a to su zdravstveni djelatnici, kao i one zbog kojih sustav i postoji, a to su bolesnici. Ostali su mi ipak malo izvan mog fokusa. Ipak, dodat ću i da sam u izrazito lijevoj županiji dva puta birana u Sabor, i to je prvenstveno zbog mojeg imena i zato osjećam odgovornost prema glasačima i ne smatram se gubitnicom, dapače.
Dakle, ovaj je mandat i kraj vaše političke karijere, vraćate se u KBC Rijeka i medicini?
Apsolutno mi je prioritet neurologija, nastaviti raditi s pacijentima i studentima, usavršavati se, živjeti od svojeg rada i struke. Odraditi ovu dionicu jer kao predsjednici ovog odbora na meni je da pokrenem neke stvari. Mislim da je Sabor mjesto gdje itekako mogu otvoriti neke značajne stvari. Pokrenula sam izradu Nacionalnog plana za borbu protiv raka koji kasni već gotovo desetljeće, slijedi
Kad je suprug Stanislav bio upućen na školovanje u Fort Leawenvorth, išla su s nama sva tri sina – moj, njegov i zajednički. Tamo su pohađali školu i u svemu se pomagali. A usvojili smo i djevojčicu
Nacionalni plan za borbu protiv moždanog udara, treba donijeti novi Zakon o udomiteljstvu. Planiram u trećem mjesecu veliku tematsku sjednicu o položaju liječnika u Hrvatskoj. Nakon toga vraćam se svoj grad, svoju ustanovu i planiram raditi svoj posao i živjeti od svog rada.
I nakon rata vratili ste se raditi u bolnicu, kakav vam je bio taj povratak?
Često me pitaju imam li PTSP, nemam. Ali sasvim drukčije rješavam neke životne situacije, spremna sam donijeti neke brze odluke, preuzeti vođenje i rat me je vjerojatno u tom dijelu promijenio, upravo “to nešto“kasnije je određivalo i moj rad. Prije devet godina ozbiljno sam se razboljela i to je ostavilo velike posljedice na moje zdravlje, ali i presložilo neke stvari u mojem životu jer sam se suočila s bliskom smrću i nakon toga sam shvatila da trebam živjeti punim plućima, pokušati učiniti sve što se može i ostaviti traga u svijetu. Nastavila sam raditi kao neurologinja cijelo vrijeme. Jedino kad čovjek ovako pogleda, mi koji smo bili u ratu praktički moramo o tome šutjeti jer je puno više onih koji nisu bili. Uza sve ružno, u ratu se dogodila i jedna dobra stvar jer sam upoznala sadašnjeg muža, sada umirovljenog brigadira zrakoplovstva s kojim sam u braku već 23 godine.
Imate zajedničkog sina, suprug Stanislav ima sina iz prvog braka, kao i vi iz svojeg prvog braka te ste udomitelji djevojčice. Kako to sve skupa funkcionira?
Evo kako: kad je Stanislav bio upućen na školovanje u Zapovjedno-stožernu školu američke vojske na godinu dana u Fort Leawenvorth, išla su s nama sva tri sina – moj, njegov i zajednički koji su tamo pohađali školu i proveli zajedno oslonjeni jedni na druge godinu dana. I bilo je to neponovljivo iskustvo koje je cijelu obitelj posložilo i stvorilo neraskidive veze između ta tri dečka. Prije gotovo sedam godina odlučili smo pružiti dom i jednoj djevojčici i zbog toga smo jako sretni. Maja je ljubimica cijele obitelji, a ja sam postala velika pobornica urbanog udomiteljstva koje je jako dobro razvijeno na području moje županije gdje je većina udomljene djece u obiteljima koje imaju i svoju djecu. Poticanje udomiteljstva izuzetno je bitno jer je deinstitucionalizacija djece, pa i one koja nemaju uvjete za posvajanje, nešto najhumanije što možemo učiniti. Ona me već nekoliko puta pitala zašto nju ne spominjem, s objašnjenjem: “Pa i drugi će ljudi to možda čuti i poželjeti uzeti neko dijete iz doma, jer ih je tamo jako puno.“Dakle, moja je poruka jasna. Djeca ne smiju odrastati u domovima. A novac koji potražujem od Novog lista koji sam tužila namijenila sam baš udruzi za udomljenu djecu “DAMDOM”.