Diktator koji dijeli plin i struju
Turkmenistan je četvrta zemlja po zalihama plina u svijetu. Goleme količine od njih kupuje Rusija koja ne želi da plin iz te zemlje ide izravno u Europsku uniju
Lider ove srednjoazijske države svjestan je da je važan igrač u odnosima između Rusije i Europe, ali će se teško iskoprcati iz Putinova stiska
Građani Turkmenistana, njih 97,7 posto koji su izašli na izbore, ponovno su za predsjednika izabrali 59-godišnjeg Gurbangulija Berdimuhamedova, dominantnu osobu u bivšoj sovjetskoj republici od kraja 2006. kada je preuzeo vlast od svog ekscentričnog prethodnika i diktatora Saparmurata Nijazova. Unatoč tome što, poput svog prethodnika Nijazova, vlada čvrstom rukom, dobio je podršku gotovo svih 5 milijuna stanovnika Turkmenistana jer uz autoritarnu vladavinu provodi politiku velikodušnosti – putem vladinih subvencija dijeli besplatne stanove i plin.
Zlatni kipovi lidera
Predsjednik Berdimuhamedov, inače stomatolog po struci, zadržao je represivni politički sustav Nijazova, koji ne tolerira političku oporbu ili javno izražavanje nezadovoljstva, a također je uspostavio i kult ličnosti sličan onome njegova prethodnika. Nijazov je u narodu bio poznat kao Turkmenbaši, čelnik svih Turkmena, dok Berdimuhamedova nazivaju Arkadagom – zaštitnikom. Pozla- ćeni kipovi dvojice čelnika podignuti su u Ašgabatu, prijestolnici Turkmenistana. Berdimuhamedov je inače bio veliki prijatelj s bivšim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem kojeg je posjetio na Brijunima krajem lipnja 2009. Turkmenistan je, za zapadne zemlje, zemlja s represivnim režimom u kojoj vlada diktatura. U tim zemljama drže da bi, da ih ne “štiti” majka Rusija, Turkmeni davno dobili “američku demokraciju” poput Sirije, Iraka, Afganistana i Libije. Turkmenistan je za Rusiju strateški iznimno važan zbog golemih zaliha plina. A kako kaže stara narodna poslovica – “gdje ima plina, ima i Rusije”. Odnosi između dviju zemalja odlični su jer Turkmenistan godišnje proizvede oko 70 milijardi kubnih metara prirodnog plina, a na dvije trećine izvoza monopol drži ruski Gazprom. Kad je riječ o rezervama ovog energenta, četvrti su u svijetu. Turkmenistan ima 24 bilijuna i 300 milijardi kubnih metara rezervi prirodnog plina i može njime opskrbljivati cijelu Europu. Međutim, upravo zbog utjecaja Rusije kojoj to ne ide u prilog jer želi dominaciju na tržištu, Turkmenistan to i ne čini. No, kako bi smanjila rusku dominaciju i utjecaj, vlada Turkmenistana na čelu s Berdimuhamedovim počela je pregovarati oko plina s drugim zemljama, kao i s Kinom i Iranom. Hoće li Berdimuhamedov uspjeti napraviti nove strateške poteze i iščupati se iz kandži Rusije, kako je to najavio u nekoliko navrata, još je upitno, s obzirom na to da su dugo pod ruskom “šapom“. A imati takvu silu za neprijatelja se ne isplati. Osim mogućnosti savezništva s drugim državama, postoji i drugi projekt koji nikako ne odgovara Rusiji, a to je ideja o izgradnji Transkaspijskog plinovoda. Ova opcija postoji već 20 godina, ali još uvijek nije došlo do realizacije zbog Rusije. Plan izgradnje plinovoda podrazumijevao bi dionice koje zaobilaze Rusiju, polaganje cjevovoda od dna Kaspijskog jezera, Azerbajdžana, preko Gruzije u Tursku, pa sve do Europe. Europska unija već je odobrila izgradnju ovog plinovoda jer ima golem broj potrošača plina iz zemalja članica koje je prethodnih godina, zbog spora i sukoba između Rusije i Ukrajine, skupo koštala obustava plina iz Rusije. Ovaj projekt podržava i SAD što nije nimalo čudno s obzirom na to da su Rusija i SAD u stalnom političkom i gospodarskom sukobu. Gotovo svi analitičari su složni da je, zbog svojih velikih zaliha plina, Turkmenistan zemlja koja se od malog autsajdera razvila u velikog svjetskog igrača. Turkmenistan je dugo bio pod okriljem Sovjetskog Saveza, a neovisnost je stekao 27. listopada 1991. nakon čega je zemlja ušla u fazu izolacije. Političku vlast zadržali su komunistički dužnosnici na čelu sa Saparmuratom Nijazovom koji je 1999. proglašen doživotnim predsjednikom. Držao je apsolutnu kontrolu nad zemljom u tolikom omjeru da je državni proračun išao preko njegovih privatnih računa. Njegova Demokratska stranka Turkmenistana bila je jedina zakonom dopuštena stranka u zemlji. U svijetu je ovaj predsjednik poznat kao diktator jer je uveo brojne zabrane u svojoj zemlji, a i izgradio kult ličnosti. Nijazov je poznat po svojim ekscentričnostima koje su do dan-danas vidljive svuda po zemlji, a zbog svoje sulude politike, odredbi koje je donosio i političkih čistki “neprijatelja režima”, izravno je odgovoran za smrt tisuća ljudi.
Turkmeni ipak sretni
Nijazov je gradove, pa i neke mjesece u godini, nazivao po sebi i članovima svoje obitelji. Potom je zabranio korištenje interneta tako da još dan-danas internet u toj zemlji koristi samo 1,59 posto ljudi. Godine 2004. u javnom je zdravstvu otpušteno 15.000 ljudi, a 2005. sve bolnice izvan glavnog grada Ašgabata su zatvorene. Bolesni su trebali dolaziti na liječenje u glavni grad, no umjesto toga su umirali. Godinu poslije srezao je mirovine i naredio da sve mirovine isplaćene unatrag dvije godine moraju biti vraćene. No njegovim čudnim i nevjerojatnim odlukama tu nije bio kraj. Nijazov je zabranio pjevanje na playback na javnim koncertima. U glavnom gradu zabranio je držanje pasa zbog mirisa, a dao je sagraditi klizalište kako bi svi ljudi iz pustinje mogli naučiti klizati. Operirao je srce i morao je prestati pušiti, pa je zabranio pušenje na svim javnim mjestima, a svi državni namještenici morali su također
Njegov prethodnik Nijazov mjesece u godini nazvao je po članovima obitelji EU podržava izgradnju transkaspijskog plinovoda kako bi plin kupovala od Ašgabata
prestati pušiti. Unatoč tome što je umro 2006., mnogo toga ostalo je isto, njegov nasljednik Berdimuhamedov tek pomalo uvodi sitne promjene i narod na njega gleda kao na reformatora jer je zaustavio politiku izolacionizma i pokrenuo mogućnost otvaranja tržišta za strane investicije i ulaganje kapitala. Prošle godine Turkmenistan je unio promjene u ustav koje bi mogle omogućiti Berdimuhamedovu da doživotno ostane na dužnosti predsjednika. Iz ustava je uklonjena dobna granica od 70 godina za predsjedničke kandidate, a mandat je produljen s pet na sedam godina. Unatoč činjenici da je više od 90 posto stanovništva muslimansko, zemlja nema problema s radikalizmom kao što je to u slučaju zemalja u kojima su vladali autokrati poput Libije, Iraka, Egipta i Sirije. Zbog ogromnog bogatstva prirodnih resursa vlada Turkmenistana omogućila je stanovnicima besplatnu vodu, plin i struju, a gotovo 90 posto radnika zapošlja- va upravo država. Međutim, iako je ovo zemlja s jednom od najbrže rastućih ekonomija u svijetu, prisutna je i ogromna stopa siromaštva. Obrazovanje je na visokom nivou, 99,7 posto stanovništva je pismeno. Osim diktature i velikih zaliha plina zemlja je specifična po mnogo čemu. Turkmenistan ima ukupno ima 26 aerodroma, što je poprilično velika brojka za državu od 5 milijuna stanovnika. Gotovo 80 posto površine od 491.210 km² prekriva u potpunosti nenaseljena pustinja Karakum pa je tako gustoća stanovništva tek 10 ljudi na četvorni kilometar. Klima je u Turkmenistanu više nego fascinantna – ljeti temperature mogu premašiti i 50 stupnjeva, dok zimi idu ispod nule i pada snijeg. Turkmenistan je slavan po svojim tepisima, pa tako imaju i muzej tepiha u kojem je izloženo više od tisuću artikala starih i više od 200 godina. Usprkos vladanju čvrstom rukom Berdimuhamedova, Turkmenistanci kažu kako sretno žive. No pitanje je do kada će tako biti s obzirom na globalnu situaciju u svijetu kao i veliki interes za njihov plin. Turkmenistanci znaju reći kako ih nitko neće dirati dok su Rusija i Putin uz njih.
Plin, struja i voda su besplatni, a svaki građanin države dobije i 120 litara goriva