YOLANDA VRNOGA DE GREGORIO
Tog dana, kad smo je silom odveli u bolnicu, u očima moje Marije vidjela sam smrt
Životna drama devetnaestogodišnje Karlovčanke Marije Vrnoga de Gregorio, koja je u šesnaestoj završila u bolnici sa samo 27 kilograma, imala je sretan kraj. Ona je danas lijepa, zdrava djevojka, koja videoklipovima na YouTubeu motivira mnoge da se izvuku iz pakla anoreksije i bulimije. Njezina ispovijest u Večernjem listu otvorila je, međutim, pitanje uloge roditelja. Majka Yolanda Vrnoga de Gregorio ne bježi od toga.
Nakon intervjua s Marijom, prvo što su mnogi pitali bilo je: kako roditelji nisu vidjeli što se događa? Uistinu, kako je moguće da dijete padne na 27 kilograma?
Naravno da smo vidjeli što se događa. Cijela obitelj bila je u tome, svi smo bili pogođeni njezinim stanjem. Ja sam, zbog moje posebne bliskosti s Marijom, u potpunosti izgubila i zanemarila društveni život, sve je palo u drugi plan, sav fokus i pažnja bili su na njoj. Zajedno smo kao obitelj ulagali svu snagu kako bismo joj pomogli, razgovarali smo s njom, tražili terapeute, vodili je na terapije, kontrolirali koliko se zadržava u kupaonici, povraća li... Pala je na tako nisku kilažu i nismo je ranije odveli bolnicu samo zato što su terapije bile u tijeku, bila je u rukama profesionalaca koji su govorili da joj ide na bolje, da će se vrlo skoro dogoditi klik u njezinoj glavi i da će ozdraviti. Iščekivali smo taj klik, ali taj zadnji dan sam joj u očima vidjela smrt i odlučili smo je prisilno odvesti u bolnicu.
Maria je dugo tajila probleme s prehranom, kad ste i kako shvatili da nešto ozbiljno nije u redu?
Primijetila sam da izbjegava sjesti s nama za stol tijekom obiteljskih ručkova. Uvijek je imala izgovor: jela sam već, žurim dalje, nisam sada gladna... U početku to nismo shvaćali jako ozbiljno. Ali, s vremenom sam počela osjećati čudan miris u kupaonici, miris povraćanja. Imamo petero djece i pomislila sam da je možda netko bolestan, da ima virozu... Ali miris se nastavio još tjedan-dva, a shvatili smo i da često odlazi u kupaonicu i da se dulje zadrža-
Doživjeli smo puno osuda. Naravno da smo znali da je pala na 27 kilograma, cijela je obitelj bila u tome. Ali, bila je na terapijama, govorili su da ide nabolje, da će se dogoditi klik u njezinoj glavi. Stalno smo iščekivali taj klik...
va... U jednoj šetnji otvoreno sam je upitala povraća li, priznala je da da. Objasnila sam joj da je to bolest, i to opasna. Shvatila sam da ona nije svjesna što joj se događa. Otada smo svi, cijela obitelj počeli proučavati poremećaje u prehrani kako bismo se znali nositi s problemom i riješiti ga.
Što ste poduzimali tijekom pet godina, koliko se Maria borila s anoreksijom i bulimijom, i što je bila prekretnica u izlječenju?
To je postala stalna tema međusobnih obiteljskih razgovora i, naravno, s njom. Potražili smo pomoć liječnika, vodili smo je na raznorazne psihoterapije. Ali ništa ne pomaže kada vam dijete otvoreno i odlučno kaže da više ne želi živjeti. Ne možete, nažalost, na silu ništa dok osoba sama ne odluči. Prekretnica je bila njezina odluka, koja je uslijedila nakon drugog boravka u bolnici, kad je imala šesnaest godina. Nakon bolnice shvatila je, zaključila kako ne želi da više itko upravlja njome, niti ju kontrolira. Ni liječnici, ni mi roditelji, ali ni njezine emocije i bolest. Shvatila je da u takvom iracionalnom stanju, na samom rubu smrti, zapravo nema prava glasa, a njoj je upravo osjećaj slobode oduvijek bio najvažniji. Poželjela je biti slobodna i neovisna, a to je, evo, i postala.
Imate li savjet za roditelje čija su djeca u istom problemu?
Savjet je imati puno razumijevanja, nježnosti, strpljenja i ljubavi. Istovremeno, treba se informirati, proučiti što više o toj temi. Mora se i razgovarati s djetetom, navesti ga da vam se povjeri. Valja odmah obratiti pozornost ako primijetite i najmanje simptome kao što su djetetovo nezadovoljstvo izgledom, odbijanje hrane, povećanje tjelesne aktivnosti, povlačenje u sebe i izbjegavanje druženja čak i s prijateljima s kojima su prije često i rado bivali.
Imate petero djece i sva se pojavljuju u videima na YouTube kanalu Vrnoga Family. Vidi se da su povezani, da žive aktivno, poslovno su angažirani, društveni, bave se sportom... Kako je moguće da dijete iz jednog, rekla bih, pozitivnog i poticajnog okruženja završi s tako teškim poremećajem prehrane?
Mi smo kao roditelji doživjeli puno osuda sa svih strana. Ali, vjerujte, i najidealnije okruženje nije dovoljno da se izbjegne takvo što. Svakome se može dogoditi. Jer svatko od nas, a gledam svoje petero djece, svatko je individua za sebe i drukčije reagira i percipira svijet oko sebe. U svakome od nas postoji taj okidač koji može pokrenuti razne ovisnosti i bolesti. A svijet je danas prepun toga, nekoga usmjeri prema cigaretama, alkoholu, drogama, a nekoga prema poremećaju u prehrani. Njezin okidač bio je trauma koju je doživjela s 12 godina napadom pedofila. Nakon toga se počela zatvarati u sebe i stvarati svoj svijet autodestruktivnih radnji i fiksacija. Odbijala je pomoći uvjerena da ne zaslužuje našu ljubav, pomoć niti pažnju.
Kako su se s tom noćnom morom nosili sestra i braća?
Svi članovi obitelji bili su potreseni, u strahu i očaju. U kući više nije bila ista pozitivna energija, već konstantno preispitivanje što učiniti i kako reagirati. Dijete je u takvom stanju vrlo krhko i psihički, fizički i emotivno nestabilno, mora mu se pristupati s velikim oprezom jer samo jedna kriva riječ ili ton može napraviti štetu.
Zašto se anoreksija teško liječi, bojite li se povratka bolesti?
Da, to je, nažalost, vrlo teško izlječiva bolest. Zamislite koliko je to snažna ovisnost kad je oboljela osoba spremna svakodnevno trpjeti fizičku bol u cijelom tijelu, a na koncu i žrtvovati vlastiti život. Što se tiče povratka bolesti, iskreno, ne bojimo se. Taj cijeli proces, koji je Maria prošla, oblikovao ju je u osobu kakva je sada. Sada ima potpuno drukčiji mentalni sklop, perspektivu, gledišta, fokus i način razmišljanja. Prikupila je puno znanja i iskustva na području zdravlja i nutricionizma. Maria je danas druga osoba.
I vi osobno sudjelujete u aktivnostima svoje djece; intenzivno vježbate, pojavljujete se u obiteljskim videoklipovima... Niste tipična mama?
Ne znam kako izgleda tipična majka, ja samo živim načinom života kakav bih voljela da bude primjer mojoj djeci. Aktivna sam, pozitivna, bavim se sportom, imam zdrave prehrambene navike, a sve su to detalji koje djeca upijaju gledajući odrasle.
Podrijetlom ste Španjolka, što vas je dovelo u Hrvatsku?
Zaljubila sam se u supruga 1989.i otada živimo u Hrvatskoj.
Je li bilo teško naviknuti se na novu domovinu i što vam je najviše nedostajalo kad ste se doselili?
Najviše mi je nedostajala topla španjolska klima i lijepe pješčane plaže jer sam tamo živjela uz more. Nedostajala mi je, dakako, i obitelj, prijatelji.
Ima li sličnosti između Hrvata i Španjolaca? Koje su razlike između ta dva naroda?
Postoje razlike u mentalitetu ljudi i nekim životnim navikama. Rekla bih da su Španjolci kao narod puno otvoreniji i opušteniji od Hrvata, pa čak, neka se ne nitko ne uvrijedi, i srdačniji.
Kakav je Karlovac za život i odlazite li često u Španjolsku?
Anoreksija se teško liječi, ali ne bojimo se povratka bolesti. Maria je danas druga osoba
Karlovac je jako miran grad. Idealan je za ljude koji imaju djecu, omogućuje da ih odgajate u opuštenijem, okruženju, u prirodi... U Španjolsku odlazimo redovito, svako ljeto idemo u posjet mojoj obitelji i uživamo u španjolskoj hrani.