Vrijedna i vizualno fantastična produkcija

Velikog smijeha nije bilo na premijer opere “Zaljubljen u tri naranče”, možda i zato što Prokofjev nije mogao ni zamisliti farsu u kojoj živimo Je li istekao rok trajanja šokantnosti, avangardnosti i komičnosti opere Sergeja Prokofjeva “Zaljubljen u tri naranče”? Ili nas redatelj Krešimir Dolenčić s velikim ansamblom jednostavno nije uspio nasmijati? Ili mu to možda i nije bila namjera? To su bila neka od pitanja o kojima se naveliko u petak navečer raspravljalo u pauzi i nakon završetka premijere opere “Zaljubljen u tri naranče”. Oni stariji posjetitelji zagrebačkog kazališta i znalci uvjeravali su nas mlađe da se publika na sada već prilično davnom prošlom uprizorenju tog naslova grohotom smijala. Valja- nja od smijeha na ovoj premijeri svakako nije bilo. Ali, kako bi ga i moglo biti kada je stvarnost u kojoj živimo mnogo farsičnija i burlesknija od bilo čega što je Prokofjev mogao smisliti, napisati i komponirati 1918. godine. No, dobili smo iznimno vrijednu predstavu u koju je uloženi velik trud i puno znanja svih ansambala, počevši od orkestra pod vodstvom maestra Nikše Bareze. Silnu ljubav prema glazbi Prokofjeva i detaljističko poniranje u partituru u svakom je slučaju pokazao i Krešimir Dolenčić. Možda je, tek, od prevelikog inzistiranja na komičnosti, došlo do izvještačenosti u realizaciji. Gostujući kostimograf i scenograf Simon Bejer zato je napravio vizualno fantastičnu predstavu. Među pjevačima na kraju je ipak dominirao očito zasluženo pozvan gost, američki tenor Michael Hendrick, ali uz više nego solidnu podršku svih solista, kao i razigranih zborova.