Kakav sustav nadzora cjepiva imamo
Kad govorimo o nepovjerenje u imunizaciju, govorimo o nepovjerenju u pohlepnu farmaceutsku industriju, također govorimo o nepovjerenju prema podmićenim doktorima koji je bezrezervno zastupaju, a ne o sumnji prema imunizaciji samoj po sebi. Zanimljivo je da roditelji koji se protive cijepljenju svog djeteta, u pravilu se protive cijepljenju svog drugog djeteta, a iz očitog razloga što su s prvim preživjeli tešku traumu zbog nuspojava koje je cjepivo izazvalo. Nisu stoga to roditelji koji se informiraju na internetu i pokušavaju prodati neku svoju pamet, već roditelji s iskustvom kojeg nikom ne bi poželjeli. Kad stoga govorimo o nepovjerenju (ili prevelikom povjerenju) u imunizaciju, govorimo o nepovjerenju u liberalni sistem u kojeg se “svi” kunemo, govorimo o nepovjerenju u sustav ponude i potražnje, u sustav tržišne ekonomije, u kapitalistički sistem koji svima dozvoljava bogaćenje, i koji stoga ne poznaje sentimentalnost ni društvenu odgovornost prema ikome osim prema sebi. Kad govorimo o odgovornosti roditelja koji ne žele cijepiti svoje dijete, pa onda spominjemo njihovu odgovornost prema ostatku društva, trebamo govoriti i o odgovornosti svih segmenta društva prema ovom pitanju. Odgovornosti farmaceutske industrije čiji je jedini cilj stjecanje profita, i koje stanovništvo doživljava kao mušterije kojim se proizvod mora prodati, željeli i trebali oni to ili ne. Odgovornosti službene medicine koja a priori podržava farmaceutsku industriju pod opće poznatom parolom kako je imunizacija spasila milijune života, kao da netko sumnja u to, kao da svi mi to ne znamo pa nam trebaju autoriteti u liku doktora da nam to objasne. Nitko zdrave pameti ne sumnja u imunizaciju per se, ali svi pomalo sumnjamo u proizvod napravljen po sistemu ekonomske logike po kojem mora biti što jeftiniji u proizvodnji a što skuplji na tržištu, sistem koji nam stoga kaže da je sigurnosno ispitivanje proizvoda preskupo, pa mnoge farmaceutske industrije unaprijed traže zaštitu od odgovornosti u slučaju eventualnih nuspojava. Sumnjamo u logiku da se proizvod nameće silom zakona, kako bi se prodao u što većim količinama. Pokušajte samo na tren zamisliti tu logiku da posjedujete industriju s proizvodom kojeg po sili zakona svi moraju kupiti, zamislite da još posjedujete i ekskluzivu na tržištu, pa možete određivati cijene po želji, tko to ne bi poželio? I gdje je tu zdrava pamet? Moramo govoriti i o odgovornosti države prema svom narodu, odgovornosti kojom nameće bockanje naše djece, proizvodima o kojima nemaju nikakve stručnosti da ga ocjenjuju, pa te ocjene prepuštaju pojedincima i institucijama u debelom sukobu interesa, priklanjajući se tako opće prihvaćenim stavovima onih koje doživljavamo kao autoritete jer su u većini, pa su onda “u pravu”. Mada svi znamo da je kroz povijest, većina uglavnom bila u krivu, i redovito u sukobu interesa. Mnoge bolesti u zapadnom svijetu su, zahvaljujući imunizaciji, iskorijenjene, ali se cijepljenje djece protiv njih i dalje nastavlja. Mnogi neprovjereni proizvodi se olako, po sili zakona, nameću. Politika cijepljenja mora stoga biti usklađena tako da podržava informirani izbor građana, i da država uspostavi bolji sustav nadzora cjepiva, sustav koji bi bio pod strogim nadzorom institucije za sprječavanje sukoba interesa.