+
pujem. A kad ti ih ja napravim, od kože, i tvoji će ih unuci moći nositi. Eto, bio mi je nedavno čovjek, radio sam mu čizme broj 52. A broj noge tenisača Ive Karlovića je 51... A ne bi tom čovjeku nikad rekao, visok je, eto, kao i ja, oko 185 centimetara. A noga golema! Kad se primim posla, za osam dana cipele su gotove. Najbolje? Koža, koža, i samo koža... Izlazimo iz njegove radnje, dvokratno radi, šećemo se gradom, a on na Trgu svete Terezije pokazuje: – Ginko! To ti je kod nas zanimljivo, nevjerojatno je da ovdje raste na trgu, to je prava rijetkost. A uskoro će i Grgurevo, 12. ožujka, slavimo oslobođenje grada od Turaka. Tu na Požeškoj gori taj je dan spektakl, uživamo. Od vina pa čobanca, janjaca, pura, šarana s roštilja pa do vinogradarskog ćevapa, koji može biti dugačak i metar. Što više vrsta mesa ima u njemu, to je bolji. No, ja sam za ribu. Svojedobno sam, 1982., bio i viceprvak bivše države. Ulovio sam tada mladicu, dunavskog lososa od 10,5 kilograma, dužeg od metra. Ali, čovjek koji je pobijedio na Plavskom jezeru uhvatio je jednu od 42 kilograma! Bio je to svjetski rekord... Somove hvatam, bio mi je na udici jedan i od 25 kilograma – govori. A najveća riba? – Najveća je ona koja ti pobjegne s udice, ha ha. Uvijek je tako. A dok čekaš da riba ugrize, naravno, piješ gemišt – smije se. Sjedimo u kavani na Trgu Svetog Trojstva, priča o gradu se nastavlja: – Obrtnika je sve manje. Postolara nema ni u Pakracu, ni Lipiku, ni Pleternici ni Kutjevu. Užara više nemamo. Sve nas je manje. Ali dobro se družimo. U Požegi je poznat kvart “Babin vir”. Zašto taj naziv? – A zašto? U rijeci Orljavi vjerojatno vir povukao, eto, babu... Sjedamo u automobil, izlazimo iz Požege, prolazimo pokraj Vojarne, koju mnogi dečki pamte, neki su čak i tražili da im donesemo čokolade Zvečevo, kao uspomenu na vojne dane te nastavljamo na sjever. Na obroncima Papuka, desetak minuta vožnje od centra grada, selo – Kantrovci. U radnoj GASTRONOMIJA – Kraj je poznat po vinogradima, a u Požegi je specijalitet – vinogradarski ćevap. Može biti i duži od metra! Ovdje se jede domaće, hrana se rijetko kupuje, a u Požegi kažu: “Sve je kod nas zdravo”. U blizini je i Kutjevo, poznato po graševini Zavjetni spomenik Presvetom Trojstvu sagrađen je u spomen na 798 ljudi koji su stradali od kuge, a u barokni spomenik uloženo je 2000 jaja i 300 forinti monduri, ispred kuće, stoji Stjepan Kosanović (59). Kuću je, s tri zida, kupio za nekoliko tisuća kuna.
Otišli smo u minus na kartici
– Supruga i ja otišli smo u minus na karticama, koliko smo mogli, a to nije puno, te kupili kuću. Kako je izgledala, može se vidjeti na Google Street Viewu, a u međuvremenu sam je sam uredio kao vikendicu. Svojim rukama! Dan i noć sam radio. Kuća je rušena u Drugom svjetskom ratu, pa u Domovinskom, ali eto, i dalje stoji! Ne da se. Ne postoji to što ne radim. Štiham, frezam, zidam, staklar sam, postavljam krov, struju... Deku sam stavio sam, pločice, kupaonicu, zidao, žbukao, krov, crepove, dimnjak... Eto, jedino se nisam usudio kutiju sa strujom spajati. Pomogao mi prijatelj – govori. Šećemo se tim selom, a on pokazuje. – Eto, ova ti je kuća 10 tisuća eura, ova druga 15 tisuća eura. I ne mogu se prodati. A to ti je cijena nekog novog malog auta. Kaže da je kupio kuću za malo novca, ali da je ne bi prodao. – Ma možda i bih – nećka se. – Kupio bih ovu susjednu, koja je isto ruševina, pa bih je isto obnovio. Ma do Božića bih je složio! Samo moraš imati volju... A ovaj cvrkut ptica, kad krene ujutro, možeš čuti barem deset različitih vrsta. Ma to nema cijenu.
Mnogi su Hrvati u Požegi služili vojni rok, a za vrijeme otpusta jeli – čokoladu Zvečevo Kvart Babin vir u Požegi dobio je ime jer se neka gospođa utopila u rijeci Orljavi