Poričući da postoje domoljubni filmovi ljevičari poriču i Hrvatsku kao domovinu
Sveseljem pratim vijesti o snimanju filma Antuna Vrdoljaka “General” o Anti Gotovini i s nestrpljenjem očekujem da ga vidim jer sam, kao i mnogi Hrvati, tim velikim ratnikom bio i oduševljen i potresen kao s malo kim drugim u životu. Bio sam oduševljen njegovom ulogom u ratu pa potresen podizanjem optužnice protiv njega u Haagu, bio sam oduševljen njegovim bijegom pa potresen uhićenjem, bio sam potresen prvom presudom – i to u samoj sudnici, gdje sam za “Večernjak” pratio suđenje – kojom je osuđen na 24 godine zatvora te napokon oduševljen oslobađajućom presudom. Uvjeren sam da će Vrdoljakov film biti dostojan i generala, i Domovinskog rata, i Oluje, jer ne znam što je dosad loše napravio, i prije i u samostalnoj Hrvatskoj. Nitko ni izbliza nije tako uvjerljivo kao on u “Dugoj mračnoj noći” pokazao u što se s vremenom pretvara partizansko-komunistička hijerarhija, a pretvara se u ološ nasuprot kojoj je Gotovina i bio u ratu. Kao što je bio i nasuprot privrženicima Josipa Broza Tita, o kojem je taj redatelj snimio nenadmašnu televizijsku seriju. Ali ima još nešto jako važno u povodu “Generala”, a to je domoljublje. Nedavno je u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” filmski redatelj i dojučerašnji ravnatelj glasovitog HAVC-a izjavio nešto što ga diskvalificira i kao filmskog autora, i kao osobu koja bi trebalo biti solidno obrazovana, a i kao hrvatskog građanina. Reče i ostade živ – kako “nema domoljubnih filmova”. Nepojmljivo! Pa u kojem svijetu živi taj čovjek ako ne zna činjenicu da je golem dio američke kinematografije domoljuban, da su upravo preko filma svijet preplavili mnogi američki nacionalni mitovi, da su posvuda u tom svijetu prodrle, a i zadominirale američke vrijednosti iz kulture i svekolikog života. Zar, na pri- mjer, nikad nije čuo za jedan od najslavnijih američkih filmova iz posljednjih desetljeća koji se zove nikako drukčije nego – “Patriot”. I ne samo da je domoljuban nego taj film, u kojem se Amerikanci bore za nezavisnost protiv okrutnih Engleza, jako sliči na Domovinski rat u kojem su se Hrvati borili protiv jugočetničkog agresora. Usporedba se može proširiti i na reakcije iz Londona poslije “Patriota” i iz Beograda poslije Oluje, na slične izmišljotine o krivotvorenju činjenica i sličan animozitet prema protivnicima. Ali upravo od Hribara koji svoje kolege što su mu se usudili usprotiviti naziva psihičkim bolesnicima može se očekivati poricanje očevidne istine da su patriotski filmovi snimani u svim zemljama u kojima film uopće postoji. Napokon, i filmovi koji kritički slikaju vlastitu zemlju, državu ili vlast, a takvih je nepregledna množina, na svoj su način patriotski, naravno, kad nisu antipatriotski. A upravo taj antipatriotizam njeguje se u hrvatskom filmskom miljeu kojem pripada i Hribar. Još samo četnička propaganda može izmisliti scenu u kojoj hrvatski branitelj mokri po srpskom zarobljeniku kao u Brešanovu filmu “Svjedoci”, a još su samo nacisti snimali filmove poput Matanićevih u kojima se određene regionalne skupine hrvatskog naroda rasistički prikazuju kao Židovi u Hitlerovoj Njemačkoj, i još su samo podanici Moskve u zemljama socijalističkog lagera kad im je zatrebalo prijetili Moskvom kao što danas Hribar, Matanić i drugi prijete Europom, nepostojećom prepoznatljivošću hrvatskog filma u svijetu i desecima festivala na koje se pozivaju, pa i slavnih festivala na kojima su prikazuju u programima s preporukom – pogledajte i ovu četvrtu ligu, programima koji se priređuju iz samilosti i sućuti. Nijedan hrvatski film financiran iz HAVC-a nije dobio nikakvo respektabilno priznanje u svijetu niti ga je zapazila respektabilna filmska kritika niti je imao imalo značajan broj gledatelja. Ako to nešto znači, od filmova sadašnje redateljske elite osobno mi se sviđa samo film “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana, no bit će najviše zahvaljujući jednom od autora scenarija – književniku Ivi Brešanu. Posrijedi su zapravo milijuni koje dobivaju redatelji Matanić, Grlić i drugi te scenaristi Ante Tomić, Jurica Pavičić i lijeva braća. Nastojeći se svidjeti ljevičarskim filmskim krugovima u Europi i svijetu, istim onima kojima Hrvatska kao država nikad nije bila prihvatljiva, ustrajno prave ljevičarske protuhrvatske filmove, a takva je i tvrdnja Hrvoja Hribara da ne postoje domoljubni filmovi – to jest ne postoji ni Hrvatska kao domovina.
Podanici Moskve u zemljama socijalističkog lagera, kad im je zatrebalo, nekada su prijetili Moskvom kao što danas Hribar, Matanić i drugi prijete Europom
KONTAKT reagiranja@vecernji.net