Tko pjeva i na Oscara misli, ali ni Oscar nije „spasio“Jamieja Foxxa u Dubrovniku
Iako to ni inače nije ljekovito ili poželjno, pomalo je simbolično da je baš u tjednu dodjele Oscara u Dubrovniku poznati netko rasistički izvrijeđao glumca i oskarovca Jamieja Foxxa. Koji je, snimajući Robina Hooda, i osjetio da je Malom Johnu bilo podjednako teško i u srednjem vijeku i danas, i u Foxxovu domicilom Teksasu i u Dubrovniku. Nadajmo se da slobodarski Dubrovnik ne postaje stvarni, a ne filmski Divlji zapad i Teksas, u kojemu se, osim filmskih, događa i koprodukcija idiotluka i primitivizma. Simbolična je to, ali time ne i manja nedaća o kojoj je potom u izvještajima i na Foxxovu fejsu i Twitteru čulo nekoliko milijuna ljudi, a sve zbog dvije agresivne budale. A sve se to dogodilo u kontroliranim uvjetima skupog restorana gdje bi gazda valjda trebao znati tko mu dolazi od lokalnih probisvijeta i svjetskih zvijezda koje tako rado mame u Grad. Posebno me se dojmio podatak da je „gazda odmah izveo goste kako ne bi bilo više incidenata“. Ako je tako u restoranu, kako je tek na ulici, a ako je tako Jamieju Foxxu – Rayu Charlesu kojeg je pjevao i opjevao u biografskom filmu i za tu ulogu nagrađen Oscarom – kako je tek ovima koji nisu te sreće da imaju nekog Oscara iza sebe? Pritom ne mislim samo na obične ljude koje svakodnevno maltretiraju i ubijaju – kao protekli tjedan zagrebačku 18-godišnjakinju u automobilu – skoro kao u Oscarima nagrađenim „Kumovima“, već i na glazbenike koji se za Oscare natječu u kategoriji „najbolje filmske pjesme“. Moćna je to kategorija do te mjere da bismo mogli reći „tko pjeva i na Oscara misli“, što se pokazalo istinitim u slučaju mnogih, od Springsteena i Randyja Newmana do Boba Dylana i drugih. Ovogodišnjih pet filmskih pjesama nominiranih za nagradu Oscar potvrdile su dominaciju mjuzikla „La La Land“iz kojeg su nominirane dvije pjesme skladatelja Justina Hurwitza („City of Stars“i „Audition“), uz „How Far I’ll Go“koju izvodi Alessia Cara u filmu „Moana“, a tu su i dva pop „teškaša“. Justin Timberlake je „Can’t Stop the Feeling“iz filma „Trolls“napisao sa svjetski megauspješnim švedskim producentom i skladateljem Max Martinom, koji je priča za sebe i o kojem domaća javnost, pa i ona glazbenička, malo zna. Može se navesti podatak da je spomenuta pjesma Timberlakeu peta na prvom mjestu američke top ljestvice, a Martinu već 22. Sting, koji 30. srpnja nastupa u pulskoj Areni, tekst pjesme „The Empty Chair“napisao je za HBO-ov dokumentarac „Jim: The James Foley Story“o američkom novinaru kojeg je 2014. pogubio ISIL odrubivši mu glavu. Iako je nakon što su zajedno pogledali film skladatelju Joshu Ralphu rekao da je potresen i da nije siguran hoće li moći napisati tekst, nakon još jednog kućnog gledanja sa suprugom idući dan isporučio je traženo, na što mu je Ralph rekao „trebalo si se barem malo pretvarati da ti je bilo teško“. Valja reći da se radi o vrhu sante tisuća pjesama između kojih je biralo 12 tisuća glasača američke Akademije, a s tako golemom produkcijom zaista se može reći da je lutrija stići među pet nominiranih za Oscara. Stoga se moglo dogoditi da iz „La La Land“uđe i neka druga pjesma, kao i iz „Moane“i „Lava“, pa je stoga Oscare još uvijek najbolje promatrati kao relativnu, a ne apsolutnu projekciju i izbor iz goleme produkcije. Kategorija najbolje filmske pjesme često je zanimljivija širokoj publici, ponajviše zbog izvođača koje (pre)poznaje bolje nego skladatelje prisutne iz pozadine. Žanr filmske glazbe odavno je postao zasebno područje rada koje usporedno stoji uz „normalna“diskografska izdanja, ali zbog golemog profita koji prati uspješne projekte inozemni filmski pogon odavno je naviknut na miješanje slike i zvuka u jačim omjerima. Poželjno osvajanje Oscara samo je šlag na torti ukupnog medijskog blitzkriega i dodatno gorivo planetarnog prodora, i filmskog i glazbenog. Gomila soundtrack albuma sa zapisima glazbe iz filmova odavno je financijski isplativa industrijska grana, više nema „šuše“koja nema album filmske glazbe, a čak su i loši filmovi nezamislivi bez popratnih soundrack izdanja koja, naravno, mogu biti dobra neovisno o samom filmu. Ili obrnuto. Jaki zamah filmskog mjuzikla „La La Land“ima i neočekivan, mada slučajan dosluh i s recentnim stanjem na domaćem tržištu, gdje je u zadnje vrijeme vidljiv procvat žanra mjuzikla. I to ne samo prilagođenih uvoznih predstava poput „Mamma Mia“ili uskoro gostujućih „Mačaka“(„The Cats“), već među domaćim pop autorima. Neno Belan uglazbio je tri uspješna mjuzikla („Buratino“, „Čarobnjak iz Oza“, “Matilda“), a Tonči Huljić „Pacijente“. Upravo su oni „ušli u trend“koji je ozakonio „La La Land“i mogli bi od njega imati najviše koristi, ne samo s prodajom ulaznica za „Matildu“i „Pacijente“već i zato što i Belan i Huljić već rade na novim projektima. Koliko god neki Oscarima prigovarali, a neki ga preuveličavali, još uvijek možemo reći da si Oscarom „nagrađen“, a ne „nagrđen“. Najbolje to znaju nominirani i dobitnici, a ovi drugi, ljubomorni, oni su ionako uvijek kontraprotivni svemu.
Koliko god Oscarima prigovarali, a neki ga preuveličavali, još uvijek si Oscarom “nagrađen“, a ne “nagrđen“. Najbolje to znaju nominirani i dobitnici