SEDAM MITOVA O VLADIMIRU PUTINU
Je li ruski vođa genij ili nitko i ništa? Je li doživio moždani udar u maternici pa hoda kao reptil? I nije li to samo slučajno da se zove Vladimir, kao i Lenjin?
Fascinacija Zapada Vladimirom Putinom ni najmanje nas ne bi trebala čuditi. Čovjek kojeg su svi podcjenjivali, naravno kao posljedica lošeg vladanja Rusijom njegovih prethodnika, uspio je istočnog diva vratiti na čelno mjesto svjetskog poretka. Što je to u tom Putinu što mu daje takve mogućnosti, o kakvoj je psihi tu riječ, kako on funkcionira, sve su to pitanja na koja su dosad pokušavali dati odgovore psiholozi, psihijatri, cijele momčadi stručnjaka iz tih i iz političkih i društvenih sfera. Imaju za svoju znanost i ime – putinologija. I sada je britanski Guardian analizirao sedam mitova koji o Putinu vladaju, a kojima se Zapad počesto i tješi gledajući kako on opstaje i raste unatoč sankcijama, unutarnjim problemima, raznim vanjskim pritiscima, pa i ratovima.
1. Je li Putin genij?
Naizgled, tome je doista tako. Em je oporavio Rusiju nakon kaosa 90-ih dobrom gospodarskom politikom, em je zgrabio Krim bez nekih većih posljedica, em je u Siriji preuzeo vodeću ulogu na Bliskom istoku, em je praktički eliminirao opoziciju bez ekstremnih mjera, a zaista je moguće da je uspio ključno utjecati čak i na američke izbore. Sve stoji, no ipak će se posljedice svih tih poteza tek vidjeti. Jer, sankcije zbog Krima i dalje traju, cijene nafte pale su, standard se ne popravlja, sunitski muslimani iz Sirije vraćaju se na Kavkaz u osvetničkom raspoloženju, antirusko raspoloženje naraslo je do neba nakon Trumpove pobjede. Nije se nikad obračunao s optužbama da mu je režim korumpiran, a pravog nasljednika – nema, navodi Guardianov Keith Gessen. Guardianov analitičar vidi i najcrnji scenarij za Putina kada sve to dođe na naplatu. No, ima i onih koji ističu da je podrška Putinu u Rusiji i dalje visoka, opozicija doista nema nikakve šanse, o Ukrajini i Krimu više ne govori gotovo nitko, na rušenje Janukoviča reagirao je hitnim preuzimanjem svih medija od zapadnih vlasnika, na kampanju u Siriji potrošio je manje od 500 milijuna dolara.
2. Putin je nitko i ništa
Tu će Guardian priznati da se ni u kojem slučaju ne može reći da je Putin bezveznjak. Ako već nije genij. Na prvu, nije se ni po čemu isticao od stotina drugih KGB-ovih pukovnika, doznali su vrlo brzo oni koji su pohrlili proučiti njegov životopis nakon što se Putin prvi put pojavio na televiziji odmah pokraj Jeljcina koji je te Nove godine 1999. najavio abdikaciju. Nije se Putin u tom prvom obraćanju dojmio kao netko tko će izdržati dugo. Samo, on je preživio četiri američka predsjednika, nekoliko britanskih premijera, dva francuska predsjednika, jednog je njemačkog kancelara i zaposlio, uklonio je sve oligarhe koji su faktično vladali Rusijom, pogotovo Mihaila Hodorkovskog. A nije ni u mladosti bio tako prosječan, znamo da je, recimo, džudaški šampion.
3. Imao je moždani udar
Ovdje se Guardian bavi jednim napisom u američkom The Atlanticu u kojem stanovita znanstvenica tumači da je Putin doživio moždani udar još u maternici zbog kojeg mu je znatno oduzeta desna strana i zbog čega čudno hoda, odnosno kreće se koristeći cijelo tijelo, kao riba ili reptil. A zbog toga u ruskom predsjedniku vlada velika tuga jer je drukčiji od nas ostalih. Pa to baš i nije tako, kao što nije riječ ni o Parkinsonovoj bolesti ili o dječjoj paralizi. Kretanje, odnosno držanje desne ruke posljedica je, utvrdile su ozbiljnije analize, treninga u KGB-u. Jer, i više Putinovih suradnika kreće se na isti način. Koliko god bizarno bilo, ovo je najvjerojatnije točno.
4. Putin je agent KGB-a
Zašto bi se Putinu pripisivao ovakav epitet ako se ionako zna da je nekad bio pukovnik jedne od najvećih obavještajnih agencija u svijetu? Postoji priča o prvom susretu Putina i Georgea W. Busha. Amerikanac ga gleda u oči i kasnije tvrdi da je vidio Putinovu dušu. No, Colin Powell predsjednika je maknuo od Putinova pogleda jer sve što se u njemu može vidjeti jest – KGB. Možemo se složiti da kagebeovska povijest za Putina ima dva lica. Prije svega, svatko prema kome je nastojao biti ljubazan mislio je da to čini jer je agent. Kada bi pokušavao biti zločest, bilo je to iz istog razloga, da bi ostvario psihološku prednost nad protivnikom. Kao kada je Angelu Merkel koja se boji pasa “upoznao” sa svojim labradorom Konijem, podsjeća nas Keith Gessen. Jednostavno, Putin KGB-u duguje puno, jer tamo se i školovao, savršeno naučio njemački, bezbroj njegovih današnjih lojalnih službenika dolazi iz KGB-a. Današnji FSB njegova je alatka, nekad i krajnje okrutna, primjerice kao u slučaju Litvinenka. Neozbiljno bi bilo uopće promatrati Putina i njegovu vladavinu bez uzimanja u obzir današnjeg FSB-a. A špijunska je organizacija uvijek špijunska organizacija, s onima koji se, primjerice, s organiziranim kriminalom bore i s onima koji organiziranom kriminalu pomažu. S onima koji se na Kavkazu bore dopuštenim sredstvima i s onima koji čine ratne zločine. Tako da nije sasvim točno koristiti kraticu “KGB” kao nešto što je isključivo zle naravi. Kako god bilo, FSB je tu negdje, ali nije, rekli bismo, Putin njegov agent, nego je FSB njegova agentura. Stvar se mijenja kada se Putina dovede u korelaciju s KGB-om kao sinonimom Sovjetskog Saveza. Iako se da debatirati o tome je li Putin istinski imperijalist, sasvim mu sigurno na umu nije restitucija Sovjetskog Saveza, pogotovo ne onakvog u kojem bi FSB bio svemoćan. Tu se možemo složiti s Guardianovom analitikom.
5. Putin je jednostavno ubojica
Ovdje već postaje zanimljivo. I to već s hladnim Putinovim pogledom iz njegovih plavih očiju. Pa tko ne bi povjerovao da netko s takvom hladnoćom u očima nije u stanju zapovjediti nečije ubojstvo? Teorije o tome kako ruskom predsjedniku nije nikakav problem fizički likvidirati bilo koga tko mu stvara probleme proširio se kada je na ulici ubijena novinarka Ana Politkovskaja, a nešto kasnije opozicionar Boris Nemcov. Jasno je da su zapadni mediji s lakoćom i veseljem prigrlili mogućnost da odmah sve pripišu Putinu. Isto je jasno da nema nijednog fizičkog dokaza da on stoji iza bilo kojeg od ta dva, pa i nekoliko kasnijih političkih likvidacija. I sam je Donald Trump u znamenitoj izjavi rekao: “Ubojica? A što smo mi? Mislite da kod nas nečega takvog nema?” Ali, opet, jedno su vojne misije koje uključuju i odrede smrti sa zadatkom likvidacije nekoga poput Osame bin Ladena, a drugo ubojstva običnih građana, pogotovo novinara. Pojavljuje se ovdje i priča iz 1999. o namjernom postavljanju bombi pod stambene zgrade u Moskvi kada je poginulo čak 300 ljudi, a u cilju opravdavanja vojne intervencije u Čečeniji. To je bio i najteži zločin protiv naroda za koji se Putina optuživalo. Za to se odgovornost pripisuje KGB-u, pa onda i Putinu. Samo, na vlasti je još tada bio Jeljcin. Kao što su i kasnije istrage pokazale da je za smrt Politkovskaje i Nemcova zapravo odgovoran čečenski vođa Ramzan Kadirov. I to gotovo sigurno u slučaju novinarke, a posredno u slučaju Nemcova. Normalno, netko će reći da je Kadirov Putinov čovjek i bit će sasvim u pravu. No, nema nijednog jedinog dokaza da je baš Putin rekao Kadirovu da to učini. Kao što je istraga Litvinenkova ubojstva pokazala tek da je “vjerojatno” kako je Putin dao dozvolu da se nekadašnjeg FSB-ovca likvidira. No, navodno se Putin tjednima nije javljao Kadirovu nakon Nemcovljeva ubojstva koje ga je strahovito razljutilo. No, Kadirov je i dvije godine nakon događaja i dalje vladar Čečenije. Čini li to Putina suodgovornim ili samo surovo pragmatičnim? A onda je tu i kultura nasilja koja u Rusiji traje praktički od raspada Sovjetskog
Tko ne bi povjerovao da netko s takvom hladnoćom u očima nije u stanju zapovjediti nečije ubojstvo? Ta se teorija širila nakon ubojstva Politkovskaje
Saveza, a koja se smirila tek kada je Putin učvrstio vlast. Ubojica? Reklo bi se ni manje ni više negoli neki drugi čelnik kakve sile.
6. Putin je kleptokrat
Da, priče o korumpiranom Putinovu režimu možda su i najjača teorija od svih prethodnih. Alekseju Navalnom mora se priznati jedan uspjeh. Naime, on je uspio preusmjeriti fokus promatranja Putina s uobičajenih priča o ubojstvima Litvinenka, Politkovskaje i drugih, invazije Gruzije i Ukrajine, rata u Čečeniji na nešto sasvim drugo i dotad uistinu nedovoljno poznato – da je Putinova Ujedinjena Rusija jednostavno kriminalna organizacija. I tu tvrdnju ruski će predsjednik teško otresti sa sebe. Jer, previše je upadljivo da je nekolicina njegovih prijatelja počela stjecati enormno bogatstvo tek kada je Putin došao na vlast. Ovdje ta kleptokracija ima dvostruku ulogu. Prvo, sada Putin nije nekakvo opako čudovište, već običan lopov. A onda, prema Guardianovu analitičaru, sankcije kojima je Zapad podvrgnuo Putinov režim bile su usmjerene upravo na džepove njegovih oligarha s nadom da će izazvati revolt pa će ga oni natjerati da se povuče. To se nije dogodilo iz vrlo jednostavnog razloga. Oni bez njega ne postoje i zato ga moraju podupirati bez obzira na okolnosti. Da bi se izveo kakav udar, to sigurno ne bi uključivalo te ljude, nego nekog idealista. A današnjoj je oligarhiji jedini ideal kako ostati dobar s Putinom pa su mu tako svojim parama izgradili i znamenitu vilu na Crnom moru. K tome, sam Putin živi prilično skromno, navodno u toj vili boravi rijetko, nije sigurno da je u njoj i bio, pa neki prigovor njegovih oligarha može biti jedino – nepristojan. I za Putina, očito, vlast ima svoju cijenu, a za Keitha Gessena mogla bi ta cijena biti i razlog njegove propasti. Jer, ne bogate se svi.
7. Nije slučajno Vladimir
Vanity Fair objavio je tekst u kojem se iznosi da nije slučajno što Putin dijeli ime s Vladimirom Iljičem Lenjinom. A onda su se ispravili pa je ostalo samo “Vladimir”. Pametno, Gessen u ovome vidi svu bijedu analiziranja Putina. Trumpovim suparnicima sada je najlakše okriviti nekoga drugog za Trumpov dolazak na vlast. Sve i da su Putinovi hakeri doista provalili servere Hillary Clinton i demokrata te dali pronađene arhive Julianu Assangeu, to opet ne bi smjelo biti dovoljno za Trumpovu pobjedu. Ta, napokon, informacije o tome stigle su u posljednjim tjednima kampanje. Zaboravlja se, međutim, da je Putin na vlast došao 1999., u doba kada je Amerika iza sebe imala već nekoliko ratova, da je još neko vrijeme trebalo da uspostavi vlast, da nije mogao imati neke veze s Al-Qa’idom, da nije on kriv za deindustrijalizaciju Amerike koja traje 40 godina, da im nije on osmislio politiku prema emigrantima, porezne reforme i tome slično. Ništa od toga nije djelo Vladimira Putina. Ali ga je zato spretno i pogodno kriviti.
Trumpovim suparnicima najlakše je okriviti nekoga drugog za njegov dolazak na vlast. Sve i da su Putinovi hakeri doista provalili servere Hillary Clinton, to ne bi smjelo biti dovoljno za poraz Putin živi prilično skromno, navodno u svojoj vili boravi rijetko, a neki kažu da nikada u njoj nije ni bio Kultura nasilja koja je u Rusiji trajala od raspada SSSR-a, smirila se tek kada je on učvrstio vlast