Gibsonov “Greben spašenih” nezasluženo je nominiran, baš kao i “Fences”. Nepravedno su preskočeni “I, Daniel Blake” i rumunjski dragulj “Matura”
Noćas, odnosno sutra rano ujutro, dok će većina nas čvrsto spavati, u Los Angelesu će se dodjeljivati Oscari za filmsku 2016. Godinu koja je nešto malo bolja od prethodne, u kojoj se mjuzikl po tko zna koji put othrvao zaboravu, u kojoj smo prvi put gledali kako tamnoputi homoseksualac kuha večeru partneru... godini koja je još jednom potvrdila kako bi za sve Oscare trebali konkurirati svi filmovi, a ne samo američki. Uoči oscarovske noći pitanje koje muči nominirane je hoće li Američka filmska akademija nagrade dodjeljivati po političkim, rasnim ili umjetničkim formulama? Hoće li nastojati utišati pobunu crnih glumaca koji prošle godine nisu bili ni nominirani i ove im godine masovno dodijeliti Oscare? Hoće li Oscara za strani film dodijeliti Irancu Asgharu Farhadiju koji ima vrlo dobar “The Salesman”, ali ne tako dobar film kao što je njemački “Toni Erdman” i tako poslati političku poruku američkom predsjedniku Donaldu Trumpu koji je Irancima zabranio ulazak u SAD? Kao i svake godine, i ove svatko nalazi mane u nominacijama, pa tako i mi. Teško je objasniti, recimo, zašto među devet nominiranih za najbolji film, među kojima su dva-tri stvarno prosječna, nema filma “I, Daniel Blake” Kena Loacha. Priča koja se bavi nesnalaženjem čovjeka s birokracijom u kasnim srednjim godinama jako podsjeća na rumunjski “Smrt gospodina Lazarescua”. Oba filma govore o bezosjećajnosti društva prema starijim osobama i upozoravaju i nas, koji smo sada možda u naponu snage, što nas čeka.
Pacifist ili ratnik?
Umjesto Loachova sjajnog filma u konkurenciji je nekoliko doista prosječnih. “Greben spašenih” Mela Gibsona je svakako taj. Kako se taj film ugurao među nominirane za film godine teško je pripisati ičemu drugom osim da u Akademiji još sjedi puno ljudi kojima je patriotski osjećaj ponosa ispred svega drugoga. U Gibsonovu filmu do polovice gledamo toliko klišeizirane scene da ih je najbolje premotati. Pri tome mislimo na scene s frustriranim nižim oficirima američke vojske koji se iživljavaju nad vojnicima, taj odnos narednik – vojnik gušter još je do maksimuma iscrpio Stanley Kubrick u “Full Metal Jacket”, a kasnije se ponavljao u nizu drugih, ali ti filmovi nisu bili ozbiljni oscarovski kandidati. U drugom dijelu filma, u kojem gledamo bitku za Okinawu, zbunjuje jedna stvar koja je gotovo lajtmotiv. Niz stijenu vise ljestve od užadi uz pomoć kojih se američki vojnici penju na greben na kojem ih čekaju Japanci. A Japanci umjesto da tu užad presijeku, mirno čekaju da se do njih popne moćniji neprijatelj i uništi ih. U srcu priče je Desmond T. Doss (Andrew Garfield), prvi čovjek koji je zbog religijskih uvjerenja odbio nositi oružje, ali se kao dragovoljac javio u rat. Tu i leži paradkos jer s jedne strane, iako je uvjereni pacifist, on srčano sudjeluje kao dio ratnog stroja. Doduše, obavlja svoju misiju spašavanja ranjenih i ne ubija nikoga, no pristaje biti u klaonici (u bitki za Okinawu ubijeno je 150.000 japanskih civila i 100.000 japanskih vojnika). Dakle, sam njegov svjetonazor u suprotnosti je s ratnom ulogom koju si je sam dodijelio. I na kraju, Gibson je Japance prikazao kao ljude bez emocija, bez straha, kao nijeme voštane figure i bezdušne suicidalne vojnike. Ni partizanski filmovi neposredno nakon rata nisu tako površno i gadljivo opisivali bezimene njemačke vojnike.
Usporedba Gibson-Scorsese
Kad su kršćanske teme u pitanju, onda je od Gibsonova filma puno snažnija i bolja “Tišina” Martina Scorsesea, koji se također odvija u Japanu. Film je lišen patetike, lažnog junaštva i govori o doista duboko i iskreno ukorijenjenoj ljubavi prema Bogu. Zanimljivo je da osim kršćanstva i Japanaca ta dva filma povezuje i glavni glumac Andrew Garfield koji se očito “specijalizirao” za japanske teme. Mladi glumac igra portugalskog misionara Rodriguesa koji stiže u Japan kako bi provjerio je li se doista njihov učitelj, otac Ferreira, odrekao kršćanstva pod pritiskom japanske inkvizicije. No ubrzo ga uhite tadašnje japanske vlasti, koje su tijekom 16. stoljeća brutalno progonile kršćane, i traže od njega da se odrekne vjere. Većina radnje događa se u jednom japanskom selu s otvorenim zatvorima, a u središtu mjesta obavljaju se kratka suđenja: s jedne strane je japanski inkvizitor, a s druge kršćanin. Inkvizitor od kršćana zahtijeva samo da stopalom nagaze na križ i pustit će ih na slobodu, no japanski kršćani radije su trpjeli mučenje i msrt nego pristali na to da se odreknu vjere. Kroz “Tišinu” gledamo dvije neumoljivosti: jednu koja na kraju popušta, ona oca Rodriguesa, i onu koja ne popušta: japanskog inkvizitora. Scorsese je s više pažnje i stila proučavao Japance i, za razliku od Gibsona, dao im tu dozu istočnjačke mudrosti, pa su najbolji dijelovi filma baš ti kada inkvizitor, kojega odlično igra Isse Ogata, filozofski raspravlja o Bogu i čovjeku s ocem Rodriguesom. Gledatelju se osjećaji užasno miješaju dok gleda raspravu: dok je razgovor s jedne strane mučan i nazire se brutalnost koja slijedi, s druge se strane u njemu može i uživati. Kao da slušamo debatu modernog kršćanina i ateista u nekom retoričkom ringu. Ove godine u utrci za Oscara nekoliko je filmova posvećenih rasnoj tematici, koja je na neki način obilježila drugi mandat Baracka Obame (brojna policijska ubojstva nenaoružanih tamnoputih Amerikanaca). Najupečatljiviji su, dakako, “Hidden Figures”, koje kolega novinar Zoran Vitas smatra najboljim filmom u utrci za Oscara, a koji na zabavan način, kroz tri simpatične znanstvenice NASA-e, govori o tome kako je tamnoputa žena ne tako davno morala biti bolja od cijelog NASA-ina tima da bi je se smatralo ravnopravnom. A bez te tri tamnopute znanstvenice povijest osvajanja Mjeseca mogla je biti potpuno drukčija – dakle neuspješna. U prilog ovom filmu, osim te light verzije rasnog problema, ide i ovotjedno otkriće NASA-e o novim egzoplanetima – svakako je to jedno od važnijih astronomskih otkrića u ovom stoljeću. Drugi važan film na tu temu je “Loving” koji je ambijentalno sušta suprotnost prethodnome. “Loving” govori o prvom crno-bijelom braku u Virginiji, David Mackenzie i Ruth Negga igraju Richarda i Mildred Loving koji se bore za ozakonjenje ljubavi protiv rasistički orijentirane okoline, policije i sudstva. Njih dvoje apsolutno nose ovaj film koji krase koloritna fotografija i snažna priča, no redateljski je neuredno posložen, s čestim naglascima na nevažnim detaljima. Stječe se dojam kao da je redatelj Jeff Nichols htio nabiti minutažu da konkurira za Oscara, što mu je na kraju bio faktor koji ga je izbacio iz utrke.
Četverolist favorita
U krugu najboljih filmova za Oscare su hladni “Manchester by the Sea”, eksplozivni “Moonlight”, emotivni “Lav” i, naravno, raspjevani “La la Land”. “Manchester by the Sea” je uznemirujuća i tjeskobna drama o odnosima mladog bračnog para koji se rastao nakon što je on, Lee (Casey Affleck), skrivio smrt njihovo troje djece. Ona, Randi (Michelle Williams), udaje se za drugoga, i u trenutku kada rađa bebu sreće Leeja. Trenutak kada mu ona govori “volim te” i moli ga da se ponekad nađu na ručku, ući će u anale filmske umjetnosti. Koliko nju tjeskoba zbog smrti djece opet vuče natrag k bivšem mužu, toliko njega istodobno tjera od nje. “Moonlight” donosi priču o mladom tamnoputom homoseksualcu Chironu koji svoju orijentaciju spoznaje u djetinjstvu. Dječaci oko njega “namirisali” su krv i on se već s desetak godina suočava s teškom okolinom koja ga odbija i ponižava. Majka je narkomanka, a jedinog prijatelja pronalazi u Juanu (Mahershala Ali) i njegovoj supruzi. Posebno dirljiva scena je kada Juan dječaka kupa u moru, kao neki obred kojim ga priprema na težak životni put. Film je koncipiran kroz tri razdoblja Chironova života i na kraju, suprotno očekivanjima, ne bavi se toliko njegovim teškoćama s okolinom koliko potragom za vlastitom seksualnošću i nemogućnošću da je realizira onako kako želi. Jer Chiron svoju seksualnost identificira s povezanošću prema partneru i vjernošću prema njemu.
Predivni Toni Erdman
U filmu “Lav” svjedočimo epskom potragom za majkom, to je predivan film koji čvrsto ide zacrtanom rutom. Još jednom glasači Akademije pokazali su nepravdu prema malim glumcima, jer
Sunny Pawar doslovce briljira, baš kao što je lani u Sobi briljirao Jacob Tremblay. Na kraju, o “La la Landu” sve znamo, noćas je moguće da pokupi rekordan broj kipića, ali ne bi bilo nepošteno ni da se Oscari razdijele između njega, “Machester by the Sea”, “Moonlighta” i “Lava”. “La la Land” bi ipak trebao pobijediti u glavnoj kategoriji jer nemamo baš često priliku uživati u vrhunskom romantičnom mjuziklu. Važno je da imamo i filmove s light tematikom kako ne bismo izgubili iz vida da sedma umjetnost nije samo angažirana umjetnost, već i umjetnost ljepote i uživanja. No treba naglasiti i ovo: u kategoriji za najbolji strani film nalaze se jednako kvalitetni filmovi, a njemački “Toni Erdman” već sada je stekao kultni status. Tu je standardno dobar Iranac Asghar Farhadi s “The Salesmanom”, nešto slabijim od “Nader i Simin se rastaju” za kojeg je dobio Oscara, ali svakako u samom vrhu, pa beskrajnio dirljivi i razoran danski film “Land of mine” i veseli, mali švedski “A Man called Ove”. Jedini koji je nepravedno tu ušao je australski “Tanna”. Umjesto njega je morao ući još jedan rumunjski dragulj, “Matura” Cristiana Mungiuja, koji dokazuje da je rumunjski val i dalje jedan od predvodnika europskog filma.