Laureata su izabrale ugledne javne osobe i naši novinari
I mediji su jako bitni. Moj je dojam da naši mediji danas izgledaju pozitivnije nego prije dvije godine, tako da se i kroz njih vidi kako se hrvatsko društvo okreće u pozitivnom smjeru, kaže N. Bakić
Sada znamo kako su institucije zapravo kristalizacija kulture. Kada vidite kako funkcionira naš parlament, to nije ništa drugo nego odraz toga kako funkcioniramo jedni prema drugima na cesti. Riječ je o jednom sporom procesu, no moram reći kako nam Europska unija užasno pomaže, koliko god ona sama po sebi bila loša, ona je za nas benevolentan gospodar, kao da se radi o nekom prosvijećenom apsolutistu. Europa nas tjera da budemo bolji i to je jedan proces u kojem sam vrlo optimističan. Vidjeli ste kako je Ministarstvo obrazovanja u posljednje vrijeme nekoliko puta govorilo o robotici i o STEM-u, evidentno smo ih mi na to potaknuli. A prije toga ništa! Dakle, i narodi i društvo su ti koji potiču vlast da bude bolja. I mediji su tu jako bitni, prema mojem su mišljenju prenegativni, a narod bi možda volio čitati pozitivnije teme. Crna kronika ne bi smjela biti ispred biznisa. I mediji su odraz naroda pa je pitanje tko je oblikovao koga, mediji narod, narod medije, politika narod i tako dalje. Ipak, naši mediji danas izgledaju pozitivnije nego prije dvije godine tako da i kroz medije možemo vidjeti kako se hrvatsko društvo okreće u pozitivnom smjeru. Takav je barem moj dojam.
Često volite reći kako je unatoč svemu i nakon toliko godina u nama ostao onaj stari mentalitet iz socijalizma. Zašto se to ne mijenja?
Dva su razloga. Prvi je da je socijalizam jedna jako zavodljiva teorija koje se ljudi liše tek u doba potpune krize ili propasti. Venezuela je praktički propala, a još velik dio stanovnika vjeruje u Huga Chaveza i njegovu politiku. Socijalizam, kada kao zaraza dođe u neko društvo, može se iskorijeniti tek potpunom propašću, samočišćenjem. Onda nastupa tržišno gospodarstvo ili, kako se ono u nas na negativan način naziva – kapitalizam, ono ti nije simpatično, no ipak ga prihvaćaš. Kod nas se dogodilo baš to da nismo prepoznali kraj socijalizma, ni mi ni narodi Balkana. Nismo shvatili da je glavni uzrok krvavih ratova zapravo propast socijalizma. Da je Jugoslavija ostala bogata zemlja kao Švicarska, nikada ne biste imali dizanje nacionalnih aveti. I najneprijateljskiji narodi u bogatom društvu žive dobro. Pogledajte Belgiju ili Švicarsku. Mi smo imali propast države, rat, kapitalizam gdje su ljudi počeli raditi jednostavne računice – prije rata socijalizam koji je bio dobar, nakon rata kapitalizam koji je loš. Narod nije prošao kroz katarzu propasti socijalizma. Drugo, mi smo kao država već trebali bankrotirati pet puta da nije bilo turizma. Nama je turizam stalno spašavao bilancu, ali time sprečavao mentalnu promjenu. Treći je razlog djelomično prljava privatizacija, no ona se na takav način događala svuda. Pogledajte kakvi su se bogataši stvorili u Češkoj ili Slovačkoj, puno veći nego kod nas. Privatizacija nije nužno bila toliko loša i zla koliko ona simbolički davala jedno sidro protiv promjena, nju su okrivljavali za loše stanje, ona je simbolički neprijatelj koji omogućava da se zabetoniraš u Osobu godine bira žiri Večernjeg lista koji je ovaj put radio u sastavu: rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Božo Skoko, znanstvenica Maruška Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu, glumica i producentica Sanja Vejnović te naši urednici i novinari: Ljubica Gatarić, Milan Ivkošić, Marinko Jurasić, Bojana Radović i Žarko Ivković, koji je predsjednik žirija. Dosadašnji pobjednici bili su: glavni državni odvjetnik Mladen Bajić 2011., general Ante Gotovina 2012., plemenita Dubravka Glavaš 2013., poduzetnik Mate Rimac 2014. i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović 2015. godine. svojoj mentalnoj poziciji. Ona je bila lažni uzrok naših problema. Nismo se mijenjali kao neke druge socijalističke nacije. Netko će reći kako to nije istina, no sjetite se kako smo se nekad posprdno uspoređivali s Češkom ili Slovačkom, a pogledajte gdje su oni sad? Bugarska i Rumunjska uopće nisu bili u našoj kategoriji da bismo se s njima uspoređivali! A ako nas oni prestignu prema kupovnoj moći, onda znači da nismo baš dobro.
Ali čini se da imamo i deficitaran rukovodeći kadar.
Apsolutno. Ono što je naš problem jest da mislimo kako smo u svemu najbolji. Menadžment bi kod nas morao biti bolji. Nisu naši menadžeri krivi što su loši, oni rade najbolje što znaju, no činjenica je da smo imali premalo stranih investicija koje donose novac, radna mjesta, ali i transfer znanja. Pogledajte koliko su know howa donijele strane kompanije, a često se čak i ne radi o vrhunskim svjetskim kompanijama.
Kako ste uspjeli na tržištu koje je prepuno nelojalne konkurencije i “insider tradinga”, gdje na prvi pogled znanje nije dovoljno?
Imam vrlo solidno obrazovanje, primjerice prvi sam u Hrvatskoj dobio titulu CFA (Chartered Financial Analyst). Zatim, mane tržišta i nedostatak solidnih ulagača pretvorio sam u prednost, upravo zato što su loši fondovi i špekulanti upravo i otvarali prostor za dugoročne ulagačke strategije temeljene na vrijednosti. Treće, kako je fondovsko-špekulantska gomila prevladavajuća u smislu financijske snage i mentaliteta, bila je potrebna snaga karaktera da se izdrži do realizacije pobjedničkih strategija. U svakom slučaju, temeljna nit bila je ponašati se prema ulaganju kao ulaganju, alokaciji financijske imovine, a ne kao špekulaciji.
Je li ulaganje u proizvodnju doista u nas toliko rizično da nemamo investitore, pritom poglavito mislim na domaće?
Rizik i prinos idu zajedno, dakle evidentno domaći, a i strani kapital još uvijek zaobilazi Hrvatsku jer je očekivani prinos na kapital premali u odnosu na rizik. To nije subjektivni dojam, nego činjenica, kapital je dovoljno pametan da prepozna takve stvari, neovisno je li domaći ili strani. U rizike, odnosno poskupljenje poslovanja ovdje ubrajam i cijelu regulatornu i poslovnu okolinu, o čemu smo već dobili dovoljno objektivnih i konzistentnh informacija od raznih rang-lista.
Nekad smo se posprdno uspoređivali, primjerice, s Češkom, a pogledajte gdje su oni danas