DRŽAVNA PODUZEĆA
Plenkovićeva Vlada ima dobru priliku ispraviti 25 godina lošeg upravljanja
Četrnaest različitih vlada fokusiralo se na osobe na čelu svakoga od poduzeća umjesto na način na koji su se poslovi u njima vodili
Riječ “strateško” u hrvatskoj politici predstavlja isto što i prehlada školarcima – zarazu. Na svakom koraku naši političari poduzeća proglašavaju “strateškima”. Nazdravlje! Danas su 43 državna poduzeća klasificirana kao poduzeća od “posebnog” i “strateškog” interesa. To je 20 takvih poduzeća više nego prije četiri godine. Uz našu populaciju od 4,3 milijuna ljudi to znači da imamo jedno poduzeće od “posebnog” i “strateškog” interesa na 100.000 ljudi. Da SAD ima tako dobru strategiju, imao bi 3200 državnih poduzeća od strateškog interesa. Za Hrvatsku bi bilo bolje da privatiziramo većinu takvih poduzeća transparentno i pošteno. Većina mjerodavnih stručnjaka, Europska unija te Europska banka za obnovu i razvitak savjetuju nam privatizaciju. Time bismo ostvarili prihode, skratili političke krakove u državnoj ekonomiji, reducirali korupciju i drastično povećali konkurentnost. Druga najbolja opcija bila bi ostavljanje ovih poduzeća u državnim rukama, ali uz profesionalno upravljanje bez političkog pritiska. Naravno, mi smo odabrali treću opciju.
Premali rast
Prema nekim Vladinim kriterijima, ova 43 državna poduzeća imaju ključnu ulogu u našem ekonomskom razvoju i sigurnosti. U četvrt stoljeća nezavisnosti uložili smo veliku energiju i retoriku u identifikaciju tih „strateških“poduzeća, a još smo više uložili u obranu časti i nezavisnosti tih poduzeća od „prljavih ruku stranih ulagača“. Međutim, unatoč svim pričama o važnosti tih poduzeća, malo smo učinili da očuvamo njihovu vrijednost, a još i manje kako bismo pospješili njihov rast. Razlog što smo toliko malo napredovali po pitanju funkcioniranja portfelja hrvatskih državnih poduzeća leži u još jednom broju – broju 14. Četrnaest različitih Vlada fokusiralo se na posve pogrešne stvari – fokusirali su se na osobu na čelu svakoga od poduzeća iz državne perjanice umjesto na način na koji su se poslovi u tim poduzećima vodili u ime hrvatskog naroda. Ako tome dodamo i izostanak ciljeva osim „obrane hrvatskih interesa“, slabo transparentna ili nepostojeća poslovna izvješća te nadzor koji je podijeljen različitim ministarstvima s različitim ciljevima, jasno je da imamo posla s menadžerskom noćnom morom. Takva je situacija dovela do toga da je bilo nemoguće procijeniti koja su poduzeća imala kvalitetno vodstvo, a koja nisu – i činilo se, uostalom, da nikoga i nije
briga. Međutim, u studenom je HDZ-ova Vlada postavila Gorana Marića na čelo novog Ministarstva državne imovine. U svom posljednjem (uglavnom kritičkom) izvještaju o napretku reformi u Hrvatskoj, Europska je komisija zaključila da bi Hrvatska mogla imati koristi od ovog novog ministarstva. Osnovna je prednost po njihovu mišljenju u tome da time jedan entitet postaje izravno „odgovoran i zadužen“za praćenje rezultata i donošenje političkih odluka. Kao što je budistički svećenik Thich Nhat Hanh izjavio, ako je „Svijest poput sunca: kada ona zasja, dolazi do promjena“, tada bi ministarstvo kojemu je jedina svrha praćenje i pomoć u poboljšanju poslovnih rezultata javnih poduzeća trebalo predstavljati drastično poboljšanje rezultata. Ako postoji volja, pronaći će se i način, a u ovom slučaju sve počinje od poboljšanog korporativnog vođenja. Temelji za napredak na tom području sastoje se od postavljanja standarda za konkurentnost (benchmarking), jasnih ciljeva poslovanja, inteligentnih i razumljivih poslovnih planova te – transparentnosti. No mogu li državna poduzeća uopće poslovati efikasno i bez političkih utjecaja? Znamo li uopće kako izgleda efikasno poslovanje i kako izgleda poslovanje bez političkih utjecaja? Sedamdeset godina povijesti ukazuje da je odgovor na to pitanje negativan. Međutim, u svijetu postoje i slučajevi gdje državna poduzeća relativno dobro posluju. Uzmimo u obzir nekoliko primjera. Mnogi hvale kineska državna poduzeća zbog spektakularnog rasta i razvoja. Međutim, Kina je doživjela rast tek kad je otvorila granice, a i činjenica da se radi o najmnogoljudnijoj državi na svijetu daje joj ogromno interno tržište. Kineska državna poduzeća dugoročno će usporiti njihovo gospodarstvo, a možda će i postati veliki kreditni rizik, stoga zaboravite na kineski model. Možda da potražimo primjere koji su nam bliskiji? Austrija upravlja s nekoliko svojih državnih poduzeća poput Austrijske pošte, OMV-a i Telekom Austrije putem zasebnog holding poduzeća Österreichische Bundes-und Industriebeteiligungen GmbH (OBIB). Bi li takav sustav mogao opstati u Hrvatskoj? Naravno. Međutim, također bismo morali preuzeti i njihov princip strateškog upravljanja – „osiguravanje profitabilnosti i konkurentnosti vlasničkih dionica u vlasništvu Ministarstva financija, u skladu s najboljim domaćim i stranim praksama“. „Profitabilnost“, „konkurentnost“, „najbolje domaće i strane prakse“?! Jesu li vam to prve asocijacije kad pomislite na Petrokemiju? HŽ? HEP? HAC? ACI? Ne znam za vas, ali meni padaju na pamet drukčije asocijacije... Norveški Statoil je po prihodima 26. svjetska naftna kompanija. Njegov je godišnji prihod četverostruko veći od prihoda MOL-a. Statoil je primjer dobro vođenog državnog poduzeća (67% poduzeća u vlasništvu norveške vlade). Za 2015. Statoil je imao 60 milijardi dolara prihoda na 21.600 zaposlenika (2,78 milijuna dolara po zaposleniku), dok je INA (pod zajedničkim mađarsko-hrvatskim državnim vodstvom) imala prihode od 2,7 milijardi dolara na 11.256 zaposlenika (239.782 dolara po zaposleniku). Svaki zaposlenik Statoila za svoje je poduzeće osigurao gotovo 12 puta veće prihode nego zaposlenik Ine. Kada bi na sadašnjoj razini Ina funkcionirala jednako efikasno kao Statoil, imala bi samo 971 zaposlenika (što je 9% trenutačno zaposlenih).
Kako postati pobjednik
Možda sada mislite da su Nijemci i Skandinavci osobito disciplinirani te da mi u Hrvatskoj ne možemo dostići tu razinu produktivnosti. Mi smo suviše temperamentni za takvo što! Ali kako povezujete pojmove „Južna Amerika“i „disciplina“? Embraer je četvrti po veličini proizvođač zrakoplova u svijetu, a tvrtku je 1969. pokrenula brazilska vlada. Funkcionirala je kao mnoga loše vođena državna poduzeća diljem svijeta sve do 1994., kada je većim dijelom privatizirana u pokušaju izbjegavanja bankrota. Godine 1996. počeo sam raditi za Bombardier. Tada smo bili treći po veličini proizvođač zrakoplova u svijetu i držali smo više od polovice svjetskog tržišta regionalnih zrakoplova. Pod privatnim vlasništvom, Embraer je počeo razvijati nove zrakoplove kako bi nam bio konkurentniji. Istovremeno su neki od mojih kolega iz Bombardiera prezirno komentirali: „Tko će kupiti brazilski avion?“Embraer je 1966. prodao i isporučio četiri komercijalna zrakoplova. Prošle ih je godine isporučio 225! Danas Embraer prodaje više regionalnih zrakoplova nego Bombardier i prisutan je na njujorškoj burzi, a vrijednost mu se procjenjuje na 4,2 milijarde američkih dolara. Brazilska vlada i dalje posjeduje suvlasnički udio, no danas on iznosi manje od 1%. Kako se Embraer od vječnog gubitnika prometnuo u pobjednika? Promjena se dogodila kada je vodstvo Embraera tvrtku počelo tretirati kao pravo poduzeće, a ne niz interesa kojima su se svi mogli poslužiti. Isti standardi, isti ciljevi, ista razina menadžera kao u privatnim poduzećima... i rezultati nisu izostali. Ministar Marić pred sobom zapravo ima poprilično ugodan posao. Ima povijesnu priliku stvaranja 43 hrvatska „Statoila“i „Embraera“. Hoće li biti dostojan zadatka?
Isti standardi, isti ciljevi, ista razina menadžera kao u privatnim poduzećima... i rezultati neće izostati Goran Marić ima povijesnu priliku stvoriti 43 hrvatska „Statoila“i „Embraera“. Hoće li uspjeti?