Kuću dobili na korištenje, no sad traže da plate 200.000 kn
U Donjem Lapcu živio je u kući čiji se vlasnik odselio u Srbiju
Sad bi Marinko Pavleka mogao ostati i bez vlastite kuće u Smrtiću u koju se s obitelji uselio prije deset godina – Nervoza se uvuče u tebe, tlak divlja, noćima nema sna. I tako već šesnaest godina. I sad bih samo htio da se moj slučaj riješi, bez obzira na to kako to bilo. Podnio bih ja možda i još, ali žao mi je djece i nje – pogledavajući suprugu Marijanu, izgovara 47-godišnji Marinko Pavleka raširivši po stolu hrpu papira.
Otišli iz Banje Luke
Među tom dokumentacijom najnovija je nepravomoćna presuda iz siječnja ove godine po kojoj mora platiti s kamatama gotovo 200 tisuća kuna zato što je s obitelji – sud tvrdi nelegalno, a on drukčije – živio u kući u Donjem Lapcu čiji se vlasnik koncem osamdesetih odselio u Srbiju. Potvrdi li se ta presuda, Marinko Pavleka opet će ostati bez krova nad glavom. Ovoga puta bez svoje kuće u Smrtiću u općini Gornji Bogićevci gdje se skrasio prije desetak godina, kada je svoju imovinu u BiH uspio zamijeniti za ovu u Slavoniji. Dok govori kako je njegova obitelj ratnih devedesetih prognana iz Banje Luke, gdje je u kući nedaleko od vojarne Zalužani živio s bratom Perom i roditeljima Mandom i Josom, Marinko vadi dokument iz 1997. kojim njegovu četiri godine starijem bratu Peri država na korištenje daje kuću u Donjem Lapcu na adresi Ante Starčevića 44. I upravo je ta kuća razlog njegovih nemira i razlog zbog kojeg se, uvjeren je, brat Pero prije tri godine objesio. – Brat i ja smo iz Banje Luke izišli 1994. godine i došli u Zagreb. Godinu kasnije protjerani su i naši roditelji. Bili su u autobusu koji ih je iskrcao u Donjem Lapcu. Kamo sreće da nije – govori Marinko Pavleka. Dva brata i roditelji dobili su od države najprije kuću na broju 43. Nisu se pravo tu ni skrasili, a vlasnik Petar Opačić vratio se i tražio svoje. I nije čovjek tu ništa bio kriv, razgovarali smo s njim, nije ni on krivio nas. Iselili bi mi odma’. Al’ di? I tako je on pet godina ‘odo oko svoje kuće, dok mi nismo dobili drugi smještaj. U međuvremenu se brat Pero trebo ženit pa je za sebe i buduću dobio od države kuću na broju 44. Donji Lapac je bio u ratu sav polupan i trebalo je ulagati – kaže Marinko. Upoznao je u Donjem Lapcu on Marijanu, prognanicu iz Busovače. Zavoljeli su se, vjenčali. Prije petnaest godina rodila im se kći. Poklopilo se to nekako s rješenjem koje je za njih iznašla država pa su Pavleke dobili smještaj u stanu u Donjem Lapcu, a Opačiću je vraćena njegova imovina. Kako se Pero ipak nije oženio, predložio je Marinku da on ode s roditeljima u stan, a Marinko s obitelji u kuću na broju 44 za koju je imao rješenje da je dobiva na korištenje.
Zahvalio što mu čuva kuću
S tim rješenjem Marijana, Marinko i njihova kći prijavili su u policiji prebivalište i izvadili osobne iskaznice. No iste godine tužio ih je vlasnik ove kuće Mile Rašeta. – Sudac je rekao da moramo izaći. Reko sam da nema problema, al’ ne znam di – kaže Marinko Pavleka. S Milom Rašetom, čovjekom kojemu je danas više od 90 godina, jednom je popio piće, a on mu je zahvalio što mu čuva kuću. Kad su u Donjem Lapcu u roku od tri dana jedno za drugim otišli Manda i Joso Pavleka, braća su obiteljsku kuću u Banjoj Luci zamijenila za kuću u Smrtiću. Bilo je to 2004. godine, no još su jednu cijelu godinu morali ostati u Donjem Lapcu jer su u njihovu domu u Slavoniji bili prognanici, Hrvati iz Bosanske Gradiške. Kad su se konačno uselili u svoje, u Smrtić je stigla plava kuverta sa suda. Nemajući novca za odvjetnika, Marinko je otišao u Okučane, u Srpski narodni forum, ne bi li tamo on Hrvat dobio pravnu pomoć od Srba u postupku koji protiv njega vodi Srbin. I dobio je odvjetnicu, no ne i sudski spor. – Žalili smo se, čekamo što će biti. U Slavoniji nam se rodio i sin pa nas sad on i kći pitaju hoće li nam država uzeti kuću – kažu Marijana i Marinko Pavleka.
“Žalili smo se, čekamo što će biti. Sin i kći nas pitaju hoće li nam država uzeti kuću”