Ako Chui s Jazz orkestrom, Predin, Dedić i Jimmy Stanić pune dvorane, ima nade za nas
Uposljednjih nekoliko tjedana nekoliko ispunjenih dvorana raznih veličina i profila, vratilo je nadu u ukus domaće publike, pri čemu ne mislim na one najveće nastupe. A biio je i njih u veljači. Ovdje govorimo o drugačijim programima, onima namijenjenim sladokuscima, a njih je među masovnom publikom uvijek najteže naći. Baš radi žanrovske i sadržaje rastresitosti i „bogatstva ideja“, taj segment glazbene ponude i te kako je važan za pravilno funkcioniranje scene „po vertikali“. Ili „horizontali“? Tri događaja bila su posebno dojmljiva, ne samo zato što su ulaznice bile razgrabljene već zato što se radilo o prilično „drastičnim“programima na koje su „dobrovoljci“, a bilo ih je, došli dobrovoljno i masovno. Kad sam u punoj Močvari vidio rasprodan koncert Stjepana Jimmyja Stanića, koji je zbog zanimanja publike ponovljen i nekoliko tjedana poslije, nije bilo bitno samo to da se radilo o sjajnom nastupu nego činjenice da je u klubu bilo nekoliki stotina ljudi čiji je prosjek godina mogao biti 30, ako ne i manje, za razliku od Jimmyja Stanića, ponosnog vlasnika 88 godina života. U okruženju koje ne voli kontinuitet i u kojem vlada stalni sukob s prošlošću bilo koje vrste, a i budućnošću, pokazalo se da mladi i pametni i te kako znaju što valja i nije ih briga za godine. Jimmy Stanić potpuno je obrnuo prevladavajući proces „odumiranja“u našem društvu; nisu mladi protiv kulture „staraca“, nego su protiv okoštalih mehanizama koji guraju vrijednosti prohujale s vihorom. Kako drugačije objasniti da su ovi u Močvari uživali u kabaretskom programu posloženom od starinskog jazza i urnebesnih Stanićevih konferansi s pozornice, s veseljem, plakanjem od smijeha i uživanjem u odličnom pratećem jazz-triju. Prošli tjedan domaći trio Chui s Jazz orkestrom HRT-a rasprodao je dvaput dvoranu Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti, za koncerte snimane kamerama HTV-a, prenošene na radiju, kojima su skladbe s tri izvrsna albuma spojili s big bandom. A sve skupa predstavili na način kako bi, možda, zvučala turneja Bowiejevog albuma „Blackstar“, snimljenog s newyorškim jazzistima. Da su domaći jazzisti jednako dobri kao newyorški znamo odavno, ali da su Chui, zasluženo, postali nositelji popularizacije jazza kod nas, sada je sasvim sigurno, pogotovo za prisutne u dva puta ispunjenoj dvorani. Povijest rocka pokazala je da kad neki cijenjeni, „samostojeći“autor i skladatelj izvodi tuđe pjesme, mora da se radi o autorskom postupku druge vrste. Dva albuma „Tragovi u sjeti“Zorana Predina i Matije Dedića upravo su takav projekt, predstavljen u utorak navečer u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. U punu dvoranu sa sat i pedeset minuta komornog programa Predin se vratio desetak godina nakon posljednjeg solističkog nastupa, a uz njega i Matiju Dedića na klaviru ovaj put bio je i klavijaturist Danilo Ženko, te tri prateće pjevačice koji su vrlo asketski dodatno pojačale vrlo suptilan program. Valja reći, na jednoj od garderoba bilo je pogrešno napisano „Danilo Šerbedžija“, a moram priznati da me Predinov koncert, očito kao i nekoga u Lisinskome, podsjetio na nedavni nastup Rade Šerbedžije. Od početka s „Još jedan prođe dan“među dvadesetak izvedenih pjesama samo „Što bi mi bez nas“– prepjev „Kaj bi mi brez nas“Lačnog Franza – nije došla s dva albuma „Tragovi u sjeti“, dok je „Pegasto dekle“, evergrin Majde Sepe na kraju drugog bisa pridodan ad hoc nakon planirane završnice s filmskom „A sad adio“. Jer, bilo je očito da je publika željela „još“. Bilo je pjesama o gubicima – „Vilenjak“kojeg je Predin davno napisao umrlom ocu, „Margita“o Predinovu snu kako je susreo Margitu Stefanović iz EKV-a, a ona ga nije prepoznala –a i „Čakaj me“, izvedena na slovenskom, pokazala je neke od Predinovih pjesama koje su upisane na popis klasika (netko je iz publike viknuo „Praslovan“, ali ga nisu izveli). Prilično je riskantno izvoditi pjesme nekih od najboljih pjevača („Budi moja voda“Urbana, „Galeb i ja“Olivera Dragojevića), ali ih je Predinov bariton s pozicije ultimativnih hitova vratio na intimističko mjesto pjesama čije smo značenje možda i zaboravili u njihovoj pretjeranoj konzumaciji. Matija Dedić kao iskusni glazbenik u vrhunskoj formi pokazao je da zna sve tajne, od funkcionalne zajedničke svirke do solističkih dionica koje bi publika slušala i dulje, dok je namjerno mračna inscenacija s tek nekoliko bijelih reflektora istakla ugođajne video radove Predinova sina Roka s velikog ekrana iza pozornice. Nije bilo površnog spektakla, sve je bilo elegantno i pritajeno. Sam Predin u jednom trenutku konferansi s pozornice rekao je da nisu bili sigurni može li ovakav program napuniti veliki Lisinski. Može, a tajna je bila upravo u tome što publika nije niti došla zaboraviti sebe i svakodnevnicu, nego obrnuto, podsjetiti se tko smo i što smo zapravo. Ako Chui s Jazz orkestrom HRT-a, Predin i Dedić i Jimmy Stanić pune dvorane, ima nade za nas. Od Močvare do Gorgone MSU-a i Lisinskoga, tiha manjina pokazala je da je većina kad se radi u dobrom ukusu. Pa makar i „čudnom“, ali to i jest najbolje.
Od Močvare do Gorgone MSU-a i Lisinskoga, tiha manjina pokazala je da je većina kad se radi o dobrom ukusu