SPORA I SKUPA DRŽAVA UTEG I GRAĐANIMA I TVRTKAMA
Usiječnju ove godine hrvatske su tvrtke izvezle za četvrtinu ili 1,5 milijardi kuna više robe nego što je bila vrijednost mjesečnog izvoza u istom mjesecu prošle godine. Apsolutni je to rekord, iza kojega ne stoji izvoz broda koji se godinama gradio u nekom od škverova, nego su tvrtke našle načina da probiju tržište SAD-a i Rusije te pojačaju izvoz u susjednu BiH. Industrija također drži solidan tempo, i ne bude li neočekivanih potresa, rast potražnje za hrvatskim proizvodima trebao bi se vidjeti i kroz povećano zapošljavanje! Privatni je sektor prošao devet krugova pakla, probija se i traži poslove na sve strane a da u tome ima malu ili nikakvu podršku politike. Državni i javni sektor sporo se mijenjaju, porezi su nešto sitno smanjeni, no i dalje su preveliki i ne daju poduzetnicima priliku da drže korak s drugima. Ministar financija Zdravko Marić uputio se u London kako bi prikupio novac kojim će otplatiti dug zbog kojeg je prije pet godina jedan od njegovih prethodnika potegnuo čak
Siječanjski izvoz eksplodirao za 1,5 milijardi kuna, tvrtke bolje od Vlade
do Amerike. Za dugove koji u travnju stižu na naplatu plaćali smo sve ovo vrijeme 6,75 posto godišnje kamate, a jedini pomak koji se dogodio u tih pet godina je to da će ga, bude li sreće, Marić zamijeniti novim, upola jeftinijim kamatama. Glavnica ostaje i zbog nje će, tko zna u kakvom okruženju, neki novi ministar opet na “road show”. Bez obzira na to što se Europa nalazi u razdoblju jeftinog novca, ukupne obveze za kamate ne padaju, a Hrvatska će sve do 2024. godine plaćati više od 6 posto kamate na silne milijarde duga kojima smo prijašnjih godina financirali javnu potrošnju. Tek su zadnje dvije inozemne obveznice, ona iz 2014. i 2015., prodane uz prinos niži od 4 posto (3,87 i3%), a slično bismo se trebali zadužiti i ovaj put. No, to jeftinije zaduženje niti je domaća zasluga niti je uspjeh – jer prvi naši susjedi plaćaju manje. Politička nestabilnost prisutna od predzadnjih izbora, srećom, nije blokirala privatni sektor, no propuštene prilike vraćaju se i najmanjoj tvrtki kroz cijenu novca kojom financira rast i razvoj.