Europa je odavno rob ideologije političke korektnosti i slobodnog tržišta
Europa se i nedavno mogla osvjedočiti što Srbija misli o EU, odnosno o Rusiji. U to se i osobno mogla uvjeriti “ministrica vanjskih poslova” EU, Federica Mogherini, došavši u Beograd snubiti Srbiju da se odrekne Rusije i prikloni EU. Ona je u to kanila uvjeriti i poslanike srbijanske Skupštine. Oni su je izviždali, uporno skandirajući “Srbija – Rusija, ne treba nam Unija!”. Federica Mogherini počela je čitati svoj snishodljivi govor na srpskom, no ni to nije bilo dovoljno da zvižduci prestanu. Eurobirokrati mogu to beogradsko događanje tumačiti kao ponašanje šačice srpskih ekstremista, predvođenih radikalima Vojislava Šešelja, a ne kao većinsko raspoloženje Srba prema EU. To je zapravo postao opći obrazac ponašanja eurobirokrata, da realnost tumače na iskrivljen način, da zapravo varaju sami sebe. Tako i napade islamskih terorista često svedu na to da se radi o napadu nekog pomahnitalog pojedinca. U ime tzv. političke korektnosti ne žele reći istinu. Europa je već odavno postala rob ideologije političke korektnosti i slobodnog tržišta. Unatoč svemu tome, Federica Mogherini Srbe je valjda kanila uvjeriti da im je EU ipak najbolji izbor. Trud joj je bio uzaludan. Između EU i Rusije, Srbi su u Skupštini pokazali što misle, odnosno koga preferiraju. Tako se još jednom pokazala tradicionalna vezanost Srbije uz Rusiju. Ta veza nije racionalna nego puno dublja. Najbolje je ilustrira nekadašnja izjava novog turbo Srbina Emira Kusturice: “Meni je draže rusko govno nego američka pita!” Iza današnje vezanosti Srbije uz Rusiju ne stoje toliko ekonomski interesi, koliko pripadnost pravoslavlju. Svjedočio je o tome i prvi ambasador Titove Jugoslavije u Sovjetskom Savezu nakon Staljinove smrti, Svetozar Mićunović. Na jednoj diplomatskoj večeri na kojoj se okupila gotovo cijela Hruščovljeva vrhuška i gdje se enormno pilo, razgovor je unatoč tome tekao hladno i usiljeno. Tek kada je Mićunović u jednom trenutku uzgredice spomenuo da je i on po tradiciji pravoslavni, kaže da se tada prisutni maršal Vorošilov “sav ograšio”. Premda su svi prisutni bili komunistički ateisti, ta im je činjenica očito bila osobito draga, pa je i razgovor postao opušteniji i spontaniji. Odnos sličan tome pokazuju i neki bosanskohercegovački Bošnjaci prema islamu i Turskoj. Bilo je to vidljivo već za vrijeme Alije Izetbegovića, autora Islamske deklaracije u kojoj je maštao o islamskoj Bosni i Hercegovini. Neki su Bošnjaci i danas sljedbenici toga Izetbegovićeva nauka. Kažu da je slijedom toga danas u Bosni trajno nastanjeno 40-50 tisuća Arapa. Možda su iz straha od islamizacije, svjetski moćnici Srbima i dali polovicu BiH. S druge strane, možda su zbog toga dopustili i ulazak Rusije u BiH. Rusija im je iza leđa ušla u Republiku Srpsku, iskoristivši ideologiju slobodnog tržišta, kupivši rafineriju nafte u Bosanskom Brodu. Peripetije oko te rafinerije i odbijanje hrvatske ponude da će dati plin za njezino sređivanje još su jednom pokazali koliko su Srbi vezani uz Rusiju. Milorad Dodik odbio je hrvatsku ponudu, rekavši da u obzir dolazi samo ruski plin koji bi preko Srbije dolazio u tu rafineriju. Hrvatska je ostala usamljena u svome prijedlogu. Nije za njega dobila ni potporu EU. Hrvatska i inače nema potporu neke velike svjetske sile kao što je imaju Srbija i BiH. Osim Vatikana, Hrvatska nije imala pokrovitelja, no moć Vatikana nije ravna moći koju imaju zaštitnice Srbije i BiH. Pomoć Vatikana se najviše osjetila tijekom priznavanja hrvatske neovisnosti dok je papa bio Ivan Pavao Drugi. Dolaskom pape Franje taj se odnos prema Hrvatskoj promijenio. Danas imamo situaciju da se u kanonizaciju kardinala Stepinca uključilo čak i Srpsku pravoslavnu crkvu, premda ona nije neutralna strana. Da apsurd bude veći, sve se to čini čovjeku koji je odbio da Katoličku crkvu u Hrvatskoj, po Titovoj želji, odvoji od Vatikana. Vatikan upravo preko kardinala Stepinca, stalnim odugovlačenjem da ga se proglasi svetim, nastoji doći do patrijarha Ruske pravoslavne crkve. No za razliku od Srba, Hrvati uglavnom o svemu šute. OK, Tomislav Saucha je, opravdano, odlučio da će ako on pada, povući sa sobom koga god može. No, nova otkrića u slučaju “dnevnice” teško mogu amnestirati Sauchu jer i dalje imamo taj mali detalj grafičkog vještačenja njegovog potpisa na nalozima i, općenito, odgovornost za isplate dnevnica koji mu je bio u opisu radnog mjesta. Vjerojatno svjestan da je kriv za nemar i neodgovorno obnašanje funkcije, ako ne i za nešto gore, Saucha se odlučio obračunati sa svima i staviti prljavi veš politike pred oči javnosti. Sve što je Saucha uspio dokazati je da u takvom načinu obavljanja dužnosti nije usamljen. Sada imamo jasniju sliku o općenitom načinu vladanja i – potvrdu da svi zaista jesu isti, metodologija je ista, operacija je ista, a sve što se mijenja je boja pločica s imenima dužnosnika na vratima ureda, crvena ili plava. Svi su se uskomešali jer je glavni državni odvjetnik RH Dinko Cvitan sudjelovao u kriptičnom obraćanju javnosti predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića na temu ovog slučaja. Ono što je problematično je što ni premijer ni glavni državni odvjetnik nisu rekli baš ništa konkretno, Plenković se izmotavao u prikazivanju vremenskog tijeka varanja na dnevnicama pazeći da ne spomene svoj ured iako je bolno jasno da konferencije ne bi ni bilo da se nije pojavio i požar pod njegovim nogama, a Cvitan je konferenciju proveo u ulozi statista bez ikakvih novih informacija s njegove strane. Nije problem vidjeti da institucija Vlade i institucija državnog odvjetništva surađuju, dapače, poželjno je, problem je vidjeti da se ta suradnja svodi na izmotavanje pred javnosti i skrivanje cijele priče, a ne na provođenje temeljite i transparentne istrage. Na sam spomen afere dnevnice većina političara vidno promijeni inače samouvjereni i samodopadni nastup. Nikome se o toj temi posebno ne priča, može se samo nagađati da jer o metodologiji znaju puno više nego što bi smjeli. Najveći problem dokazivanja političke korupcije je suradnja oštećenika. U običnim, civilnim deliktima, ako ste oštećenik kojem je nešto ukradeno itekako ćete se potruditi policiji i istražnim organima pružiti svu suradnju koja je potrebna da se slučaj riješi. U slučaju političkih optužbi stvar je puno kompliciranija jer je oštećenik država, a predstavnici te države su najčešće duboko upleteni u to oštećivanje pa nije realno da surađuju s organima istrage. Premijer Plenković šalje ispravnu poruku pojavljivanjem s Cvitanom, šalje poruku da je on na dispoziciji državnom odvjetništvu i da ovu istragu provode zajednički u suradnji. No, nejasne formulacije, izmotavanje i skrivanje i prešućivanje podataka u isto vrijeme šalje i poruku da je zajedničko pojavljivanje premijera i državnog odvjetnika predstava za javnost, a ne čvrsta i konkretna namjera da se slučaj riješi. Slučaj “dnevnice” potvrdio je sortu ljudi koja upravlja i našim novcem, način na koji to rade i razinu brige koju pokazuju da svoju od naroda podarenu dužnost obavljaju časno i odgovorno.
Eurobirokrati realnost tumače na iskrivljen način, a zapravo varaju sami sebe. Tako je i povjerenica EK Federica Mogherini Srbe uvjeravala da im je EU najbolji izbor
KONTAKT reagiranja@vecernji.net