Pavlović: Poslušao sam tatu i bacio loptu koja još putuje...
Kada su suci digli ruku za pasivan napad, 20 sekundi do kraja, “plinari” su imali pravo na šest dodavanja, a imali su samo tri
Osam minuta prije kraja pogledao sam se u ogledalo. Bio sam crven kao rak, na rubu infarkta. Morao sam izaći iz dvorane, kaže Ančić Slovenija i Celje grme od bijesa nakon što su se rukometaši Pivovarne Laško porazom u zagrebačkoj Areni (21:23) oprostili od ovogodišnje sezone Lige prvaka. Jesu li u pravu što se ljute? Jesu li njihove sumnje u sudačke odluke opravdane? Je li bilo krađe? Jasno, u zagrebačkom klubu misle sasvim drugačije.
Samo tri od šest dodavanja
– Pogledao sam kod kuće snimku cijele utakmice i ne vidim gdje su to oni tako jako oštećeni. Da su ih suci htjeli oštetiti, onda bi ih oštetili na minus osam pa bi utakmica završila s plus deset za nas. Oni su se uvijek predstavljali kao gospoda. A znate što ću vam reći? Kada mi gostujemo u Celju, ništa nije gospodski. Njihov službeni spiker vrijeđa naše igrače za vrijeme igre, a s tribina se čuju samo pogrdne riječi. Ne sjećam se i nisam čuo da su naši navijači loše skandirali Celjanima. A njihovi su čak i u Zagrebu vikali: “cigani, cigani” – počeo je svoju priču Ante Ančić, direktor kluba. Kada je uzeo mala daha, nastavio je: – Sad svi samo pričaju o navodnoj sudačkoj krađi. A nitko se nije zapitao kako to da je Celje tako lako pobijedilo na svom parketu puno jače i kvalitetnije momčadi Löwen i Kielce. Mi tada nismo reagirali. A mogli smo. Zašto je Löwen došao u Celje sa samo 13 igrača? – pita se Ančić. Zadnji napad vaše momčadi trajao je 75 sekundi. I na tu su činjenicu Celjani poludjeli smatrajući da su suci trebali puno ranije dići ruku u zrak za pasivnu igru. A digli su je kada je prošlo 55 sekundi. – Mi smo taj posljednji napad odigrali aktivno. Kada je dignuta ruka za pasivnu igru, imali smo pravo na šest dodavanja. Znate koliko smo dodavanja napravili u tih zadnjih dvadeset sekundi? Samo tri. Tko je kriv Celjanima što su po dvojica nasrtali na naše igrače koji su dobivali loptu. Tu je bilo sve po pravilima – kaže Ančić koji nije dočekao kraj utakmice u dvorani. – Osam minuta prije kraja, vidno iznerviran, pogledao sam se u ogledalo. Bio sam crven kao rak, na rubu infarkta. Morao sam izaći van. Nisam to mogao gledati – naglasio je. Jasno da nije kad je uživo već jednom gledao takvu utakmicu, u susretu za broncu na SP-u Francuskoj. Ovoga puta voda je otišla na mlin hrvatskom prvaku. – Dobro, još ništa nije gotovo jer teorijski još nismo u osmini finala Lige prvaka. Prvo ćemo u subotu vidjeti kako će završiti utakmica Veszprem – Flensburg. Tko pobijedi, bit će naš eventualni suparnik u osmini finala. Osobno bih htio Veszprem jer će u Arenu doći najmanje 2000 njihovih navijača – naglasio je Ančić. A što ako Kristianstad osvoji najmanje bod u Skoplju? – Onda je naša europska priča završila. I ne može nam nitko ništa prigovoriti. Nakon četiri početna poraza u skupini mi smo došli koračić do plasmana među 16 najboljih. Što će biti u Skoplju? Što bude, bit će – zaključio je Ančić. Domagoj Pavlović bio je jedan od junaka Zagrebove pobjede. Ne samo zbog pet pogodaka već i zbog situacije kada je u zadnjem napadu bacio loptu visoko u zrak. A onda je putovala, putovala, dok vrijeme nije isteklo.
Kad koljena zaklecaju
– Lopta još uvijek putuje... Šalim se. Jednom prilikom mi je tata rekao: “Kada dođe stani-pani, baci loptu visoko u zrak. Tako će proći jako puno vremena dok ne padne u nečije ruke.” Ja sam ustvari pucao prema vratima tako da mi suci ne mogu ništa prigovoriti. Bila je to jedna parabola – rekao je Pavlović. Nakon utakmice slovenski igrači jako su se ljutili? – Na koga? Zašto? A što se nisu ljutili kada su pobjeđivali Kielce i Löwen. Onda im je valjda bilo smiješno. Uostalom, da su tako dobri, kad su već pobijedili aktualne prvake Europe Kielce, onda su se valjda trebali prošetati u Areni. A oni su gubili s osam razlike i zahvaljujući samo našim pogreškama i promašajima uspjeli su nas dostići – pomalo ljutito kazao je Pavlović. Početkom drugog poluvremena upravo su njegovi pogoci napravili razliku. Kasnije je sam tražio izmjenu. – Osjetio sam da ne mogu više. Koljena su počela klecati i bio mi je potreban mali odmor. Srećom, za završnicu sam bio spreman – naglasio je. Kad već govorimo o tom zadnjem napadu zagrebaša koji je trajao 75 sekundi, smiješno je kada o tome ponešto kaže jedan srpski rukometni kroničar. On kao da je zaboravio da su napadi rukometaša Srbije na Europskom prvenstvu 2012., kada su kao domaćini osvojili srebro, trajali po dvije minute. A tada nije bilo pravilo – šest dodavanja nakon dignute ruke za pasivnu igru. Tad se lopta oduzima u roku od nekoliko sekundi. Ali ne i Srbiji. – Nadam se da me moji suigrači iz reprezentacije Igor Karačić, Ivan Čupić i Luka Cindrić neće razočarati i da će njihov Vardar pobijediti u nedjelju. U redu, oni su sigurno prvi, mogu igrati s drugom postavom. Ali njihova druga postava također je jača od Kristianstada – razmišlja Domagoj Pavlović.