Optuženi tajkun vikend prije suđenja odveo suce na derbi Barcelone i Reala
Učitelji na početku školske godine djeci dijele popis onoga što očekuju od razreda, a na popisu su i iPhone, LCD televizor, motocikl... Poštuje li se popis, ocjene su odlične...
ućkaš zemlju kojoj je Albanija zapad. Tako je, u pristojnoj verziji, glasila uzrečica kojom se devedesetih godina opisivala Makedonija, uzrečica koja mi je pala na pamet kada sam prije nekoliko dana usred noći slijetao na aerodrom u Tirani. Iako je Tirana glavni grad Albanije, velik samo nešto manje od Zagreba, na tlu se vidjelo tek desetak svjetala koja su obasjavala dvorišta pojedinih kuća i farovi rijetkih automobila koji su prolazili neosvijetljenim cestama. Kao da slijećemo u neki zabačeni, nenastanjeni dio središnje Azije. Izlazim iz zrakoplova, nema autobusa koji vodi do aerodromske zgrade. Brzim korakom, noseći torbu u rukama prelazimo tih stotinjak metara do aerodromskog terminala. Pregled dokumenata je brz i relativno površan. Nema računalnog upisa, nema pitanja nosim li što sa sobom. Policajac je samo nezainteresirano pogledao moju hrvatsku putovnicu i vratio mi je bez riječi. Izlazim na cestu, očekujući taksi ili autobus kojim ću se prebaciti do središta grada. Ništa. Nema nikoga. Preko puta aerodroma nekoliko je malih hotela i prenoćišta i, nemajući kamo, ulazim u prvi od njih. – Dobrodošao, ne brini se, ima mjesta, možeš se kod nas odmoriti. Sobe su dobre, čiste i prostrane, hrana je odlična – sa širokim osmjehom na licu “kvrgavim” mi engleskim govori recepcionar koji sjedi za malim stolićem grijući se električnom grijalicom koja mu je smještena kraj nogu.
Soba bez tople vode 40 eura
Prijaznost i ljubaznost je na visini, lomi se da mi ugodi iako sam mu rekao da kod njih planiram ostati samo jednu noć, dok se ne prebacim do središta grada. Soba je mala, bez grijanja. Ni traga radijatoru. Doduše, nije pretjerano ni potreban jer je vani i krajem veljače noću desetak stupnjeva, no grijanja nema. Nema ni tople vode, čistoća je na razini bliskoistočnih hotela, prihvatljiva dok se soba gleda noću, pod slabim osvjetljenjem. No cijena noćenja zato je ista kao da smo u srednjoj Europi. Četrdeset eura za noć u sobici u koju jedva stane krevet. Imajući na umu da je minimalna, čitaj gotovo pa prosječna plaća u Albaniji samo 140 eura, nije baš malo. Nemam vremena razmišljati o tome, bacam se na krevet i gotovo odmah tonem u san. Zemlja ni danas, četvrt stoljeća nakon otvaranja prema svijetu nije, u gospodarskom smislu, odmakla previše od situacije kakva je bila u vrijeme Envera Hoxhe. Vidim to dok se vozim taksijem prema središtu grada, prema hotelu Rogner, luksuznoj oazi stranaca u Tirani u kojem ću biti sljedećih nekoliko dana. Glavni bulevar je širok, velik, ušminkan, ali čim se zađe u neku od pokrajnjih ulica, slika je potpuno drukčija. Neožbukane fasade, uske uličice zatrpane smećem, kontejnerima i štandovima priručnih trgovina pretvaraju tiranske ulice u mali bazar koji kao da je preslikan s ulica nekog od gradova Bliskog istoka. Godinama sam živio u Teheranu, a tek me je Tirana u potpunosti podsjetila na nj, na njegove siromašne dijelove. Tom dojmu pridonosi i promet, gust i kaotičan. Prometna pravila nitko ne poštuje, žmigavci se ne koriste. A prijeći ulicu, bilo upaljeno zeleno na pješačkom prelazu ili ne, svakodnevni je rizik. Ipak, nije nedvojbeno siromaštvo i nerazvijenost glavni problem Albanije, već nešto sasvim drugo. Korupcija. Albanija je jedna od najkorumpiranijih zemalja Europe, a svaka, pa i najmanja usluga u državnom sektoru se plaća. Naravno, izravno u džep državnog službenika, bio to policajac na cesti, liječnik u bolnici ili pomoćnik ministra u nekom ministarstvu. Nijanse su samo u iznosima koji se gura u džep ili prebacuje u sivu kuvertu.
Pročišćavanje sudova
– Korupcija je dosegla ogromne razmjere. Vidjela sam čak i slučajeve kada su učitelji na početku godine djeci dijelili popise onoga što očekuju od razreda tijekom godine. Na popisu bi bili najnoviji iPhone, LCD televizor, motocikl... Rekli bi, poštujte popis i neće biti