Naša novinarka prva na letu čuvenog Douglasa DC-3
Zamotana u deku na putu od Zagreba do Atene u avionu koji je 1944. iskrcavao vojnike u Normandiji
Nekoliko je puta avion poprilično “propao“, jedina je utjeha bila da “to valjda tako mora biti”. No u Atenu smo sigurno sletjeli... Stela Lechpammer Oduševljenje, ali i strah. Te dvije emocije bile su prva reakcija na vijest da imamo ekskluzivnu priliku iz Zagreba u Atenu letjeti Breitlingovim avionom DC-3. Oduševljenje jer je riječ o 77 godina starom avionu koji je krenuo na put oko svijeta čime je postao najstariji zrakoplov u povijesti koji je krenuo na takvu pustolovinu. Strah se pak javio zbog više-manje istog razloga. “Može li djedica koji je umirovljen još 1988. godine to sigurno izvesti?”, bilo je pitanje koje se logično nametnulo, no već pri prvom susretu s ovom legendom avijacije bilo je jasno da je i dalje u više nego dobroj kondiciji.
Ništa od grijanja
Čekao nas je u Zračnoj luci Zagreb koja mu je bila prva stanica na putu. Krenuo je, naime, prošlog tjedna iz Ženeve, stao u hrvatskoj metropoli, pa otišao u Atenu odakle će dalje na put. Na prvi pogled izgledao je modernije od očekivanog, vidjelo se da je svaki dio temeljito obnovljen. No detalji poput drvenih prozora i starih sjedala ipak su otkrivali da je riječ o avionu koji je još 1944. godine iskrcavao vojnike u Normandiji. Nakon ukrcavanja i paljenja motora ispalo je ipak da još nekoliko “sitnica” otkriva njegovu stvarnu starost. Čim su se propeleri zavrtjeli, počeli su stvarati zaglušujuću buku. Kada se avion pak pokrenuo, bilo je to ipak nešto manje elegantno od današnjih aviona. – Malo trešnje normalno je i za vrijeme leta, ne trebate se bojati – rekao je kapetan Francisco Agullo putnicima. Točnije, dvama putnicima. Broj sjedala u avionu je, naime, smanjen kako bi stali dodatni spremnici s gorivom tako da je na ovom putu bilo samo pet članova posade te ja i kolega novinar iz Slovenije. – Nadam se da ste se dobro obukli – nastavio je s upozorenjima pilot te na upitan izraz lica odgovorio objašnjenjem: “Pa niste valjda mislili da je prije 77 godina u avionu bilo grijanja”. Bilo je, srećom, deka pa smo većinu puta proveli zamotani.
Valjda to tako treba biti...
Zanimljivo je pak bilo što u ovom zrakoplovu pilotska kabina i ostatak aviona nisu odijeljeni kao u današnjima pa se tijekom cijelog leta moglo razgovarati s pilotima koji su, kada je to bilo potrebno, ohrabrujućim smiješkom dali znak da je unatoč turbulencijama sve u redu. Nekoliko je puta avion, naime, poprilično “propao“, a u tim je trenucima jedina utjeha bila da “to valjda tako mora biti, a ako je preživio Drugi svjetski rat, valjda će i put do Atene”. I uistinu ga je prešao, put je trajao gotovo šest sati, dvostruko dulje nego što bi trebalo današnjem zrakoplovu s obzirom na to da Douglas DC-3 leti puno niže i sporije. Upravo to daje posebnu čar putovanju jer je let bio gotovo panoramski te se moglo detaljno proučavati kopno. Ruta je išla od Zagreba do Zadra pa duž obale Hrvatske, Crne Gore, Albanije do Grčke. Najimpresivniji dio bio je upravo iznad Zadra gdje je avion napravio formaciju s “Krilima Oluje” koju je bilo spektakularno vidjeti iz zrakoplova.