Razdrmajte mišiće, namočite majicu znojem, to je divno
Trčeći je Ivo Belan obišao cijeli svijet, prvi veliki maraton bio mu je onaj u New Yorku, nakon čega je odlučio da će ih istrčati što više. Ne odustaje 43 godine
Kad se treba prisjetiti svih istrčanih utrka, mora se dobro koncentrirati da ih sve nabroji, redovito mu se dogodi da neku i ispusti Trčanje je za njega droga. I volio bi, kaže, vidjeti još više ovakvih “narkomana”. A promocija džoginga njegov je životni moto. Nije mu prepreka ni to što je nedavno proslavio 80. rođendan. Vidjet ćete ga nekoliko puta tjedno na zagrebačkim ulicama. U trku. No kratke relacije koje Ivo Belan radi za svoj gušt neusporedive su s kilometrima koje je prešao na silnim maratonima koje je pretrčao. Kad ih se treba prisjetiti, mora se dobro koncentrirati da ih nabroji, redovito neki ispusti. Doktor opće prakse u mirovini trčanjem je zarazio i svog sina Ivicu, ali i unuke – 10-godišnju Luciju i 5-godišnjeg Roka.
Nezamjenjivi adrenalin
– I supruga trči, od dućana do dućana – šali se Ivo Belan, koji je istrčao i sve dosad organizirane “Zagrepčanke 512”. Utrka je to u kojoj je cilj što brže doći do zadnjeg kata jedne od najviših zgrada u Hrvatskoj, visoke 95 metara. Trčati je počeo prije 43 godine, a prvi veliki maraton bio je i onaj najpoznatiji – u New Yorku. Stajati među tisućama na startu na mostu Verrazano–Narrows koji spaja Brooklyn i Staten Island, kaže Belan, prouzročilo je toliko uzbuđenje i adrenalin da nakon završetka te utrke nije bilo sumnje: odlučio ih je za svog života istrčati što više. I tako je krenuo njegov put oko svijeta. Trčao je na Jamajci, u Egiptu, Hong Kongu, Istanbulu, Las Vegasu, Londonu, Parizu, Rimu, Moskvi, Rumunjskoj, Beču, Pragu... ali i Ateni, prijestolnici maratona. – Uvijek me je pratio sponzor, bez kojeg ne bih mogao vidjeti sve te zemlje – kaže Ivo Belan. Nakon brojnih istrčanih maratona prije osam godina došao je i na ideju da otrči u svoje rodno mjesto – Tivat u crnogorskoj Boki kotorskoj. Krenuo je od granice s Hrvatskom, a istrčani 31 kilometar s vremenom je postao tradicija. Svake je godine, naime, utrka pobuđivala sve više interesa sugrađana. Nekad je maraton trčao sam, a nekad ga je pratio sin. Znali su mu se pridružiti i mladi iz Crne Gore. “Trka mira” danas je postala obavezan protokol u Danu grada Tivta 21. studenog, a na cilju ga dočekaju stotine ljudi. Primili su ga najveći dužnosnici u Crnoj Gori, kaže Belan dok pokazuje sat s kojim trči, a koji je dobio od predsjednika Filipa Vujanovića. Utrku smatraju malim doprinosom zbližavanju dvaju naroda. Tolike kilometre istrčao je, kaže Belan, jer nikad ne razmišlja o brzini i vremenu u kojem će prijeći određenu trku. Jer, ako nisi među prvih pet, kaže, sasvim je svejedno hoćeš li doći pedeseti ili petstoti. Trčao je na plus 42 Cel-
zijeva stupnja, ali i na minus dvadeset, a dok je prolazio švicarske Alpe, probijao se i kroz oblake. No ništa mu od toga nije teško palo. Jer kad obuje tenisice i obuče trenirku, nema veće sreće.
Od Dubrave do Sesveta
U Hrvatskoj se rekreacijom bavi šest posto stanovništva, dok u zemljama s razvijenom fizičkom kulturom to čini 35 posto populacije. Promijeniti životni stil nije nikakva filozofija, kaže Belan. Treba samo imati volje. – Često čujem ljude da kažu: “Trčanje nije za mene”, “Nemam vremena”, no takve izlike jednostavno ne drže vodu. Svatko tko hoda može i trčati. Pod jednim uvjetom, da počne – kaže Belan preporučujući prethodni pregled kod liječnika. Bitno je samo – krenuti postupno. Početi s nekoliko stotina metara dva do tri puta tjedno pa povećavati duljinu trčanja. Tako je krenuo i Ivo Belan jedne nedjelje 1974. godine dok je s obitelji živio u zagrebačkoj Dubravi. Kao i svake nedjelje, i te je došao na igralište na Ravnicama s grupicom prijatelja odigrati mali nogomet. – Vrijeme je bilo prohladno i oblačno i na moje veliko razočaranje nijedan od prijatelja nije došao. Vratio sam se kući, no nisam se mogao smiriti, želja za kretanjem bila je jača od mene. Da potrčim, potaknuli su me i napisi u novinama, u kojima je pisalo o tome kako sve više ljudi u svijetu trči, o džogingu koji uzima sve više maha, o trendu koji je krenuo iz Amerike – kaže Belan. Navukao je dres na sebe i istrčao na ulicu, trčao je od robne kuće u Dubravi do Sesveta. – Moj je tempo trčanja u početku bio spor, naročito u povratku. Gotovo me puž mogao pratiti. Svejedno, taj prvi put uspio sam se dokotrljati do svoje kuće – govori. A okretale su se za njim i glave na cesti. Jer vidjeti u ono vrijeme trkača kako trči uz prometnu cestu nije bilo uobičajeno. – Znali su i pokazivati prstom. Susjedi, a i kolege na radnom mjestu, pitali su se: je li on “čist”. Čuo sam za jednog liječnika koji je dan prije nego je počeo trčati u rekreativne svrhe obišao najbliže susjede i obavijestio ih o svojoj namjeri kako oni ne bi pomislili da s njim nešto nije u redu. Imam i prijatelje trkače – rekreativce koji su zbog svog džoginga doživljavali neugodnosti i prijekore svojih pretpostavljenih u poduzećima. Jer “zašto se bave tako neozbiljnim stvarima koje im ne dolikuju. Neka se uhvate pametnijeg posla. Zar ne vide da im se ostali smiju i rugaju” – govori o počecima. Četiri kilometra od Dubrave do Sesveta postala su njegova redovna ruta, a sada voli trčati pokraj jezera Jarun, gdje trenutačno živi. I nije mu problem na “debelom” minusu izaći van u kratkoj majici i hlačicama. Toplije vrijeme dolazi, kaže, pa će biti i lakše početi onima koji su to odlučili. – Neka razdrmaju ukočene mišiće i zglobove, proventiliraju pluća i namoče majicu znojem. Osjećat će se divno – apelira Belan.