Broji do deset
Nela Stipančić Radonić rođena je 1967. g. u Mrkonjić Gradu, u BiH. Već nekoliko godina privremeno s obitelji živi u Njemačkoj, a stalna joj je adresa u Zagrebu. U Zagrebu je diplomirala na Filozofskom fakultetu i magistrirala na Fakultetu političkih znanosti. Piše kratke priče, poeziju i romane. Prvi roman: Grišnici i pravednici (i njihovi savjetnici) napisala je 2014. godine, a objavljen je u lipnju 2016. godine. U istoj godini objavila je i svoju prvu zbirku pjesama: Mjesečeva djeca, a uskoro (2017.) izlazi druga njezina zbirka pjesama i drugi roman.
Držala je cigaretu među prstima, čak i onda kada nije bila pripaljena, premještajući je iz ruke u ruku. Kao da se igrala. I stalno je pogledavala negdje preko njegove glave. Zatim bi ju pripalila, uvlačeći jako dugo prvi dim, kao da u njemu traži neko olakšanje. Čim bi ispušila do kraja, prsti su joj posezali nesvjesno za novom cigaretom, dok su joj se ruke lagano tresle. Njezina smežurana koža na rukama odavala mu je da se žena preko puta njega nalazila iza šezdesete ili pred sedamdesetom godinom života, iako joj je lice bilo pažljivo našminkano i dobro očuvano. Tako je cijelo vrijeme s cigaretom u ruci razgovarala s njim, policijskim inspektorom, koji je bezuspješno pokušavao riješiti njezin slučaj. – Gospođo...? – Lidija. – Nisam razumio do sada još ništa... Zbog čega ste napravili prijavu na policiji? – Pa rekla sam vam ...zbog ukradenih stvari! Prije tri tjedna nestale su mi zlatna ogrlica i narukvica s noćnog ormarića, a... – Čekajte malo, možda ste ih zagubili? – Ne, nemoguće! Uostalom, već sam vam rekla, u ova zadnja četiri mjeseca nestala je većina mojih najdražih stvari: dva prstena, jedna porculanska vaza iz Venecije, skupi ručni sat iz Švicarske..., sve pokloni moga pokojnog muža. – Čekajte malo... A tek ste nedavno sve prijavili policiji? Što ste čekali do sada? – upitao je nervoznim tonom zagrebački inspektor, Bogdan P. – Čekala? Nisam uopće čekala, sama sam rješavala slučaj. – Sami? Kako? – razrogačio je oči. – Lijepo... – pripalila je novu cigaretu i pomaknula pramen kose, koji joj je padao preko lijevog oka. – Vrlo brzo sam shvatila da mi nestaju najdraže stvari. Zato sam ih namjerno stavila sve na jedno mjesto u komodu, u spavaćoj sobi, koju sam potom zaključala i ključ sam držala strogo u jednoj torbici, koju uvijek nosim sa sobom kada idem van. – Iiii...? Jeste li riješili slučaj? – prostenjao je nestrpljivo inspektor, osjetivši znoj na čelu. – Ma kakvi...stvari su i dalje nestajale, što znači... – A ključ je bio cijelo vrijeme kod vas? – Cijelo vrijeme. – I nitko drugi ga nije mogao uzeti? – Ne... Otkako je umro moj suprug, živim ovdje posve sama. Ne družim se sa susjedima u zgradi, niti s bilo kim u Zagrebu. Jedino naši dobri prijatelji znaju da smo se prije dvije godine vratili zauvijek iz Australije, ali oni su ostali živjeti tamo, zbog djece i unučadi... Mi smo kupili ovaj krasni trosobni stan, jer je odmah preko puta Botaničkog vrta. No... znate... nakon jedanaest mjeseci, suprug je umro od srčanog udara baš na klupi u Botaničkom vrtu. Kao da je zaspao, i još, sa smiješkom na licu. – Ali gospođo, tko je onda mogao ući u vaš stan i ukrasti vam stvari? – Ja. Zagrebački inspektor buljio je u ženu kao da vidi duha pred očima. Još jedna povratnica, koja je prolupala nakon povratka! – pomislio je. No, njezina plavo-sivkasta kosa uredno složena u pundžu, crveni nalakirani nokti, kao i cijela vanjština, nisu nimalo ukazivali na osobu s poremećajem u ponašanju. A ipak, sve ono što je govorila, nije imalo nikakvoga smisla. Sada je napravio jedan krug oko nje s rukama u džepovima i strašno poželio zapaliti jednu cigaretu iako je prestao pušiti. – Viiii...? – Da! – kimnula je više puta potvrdno glavom. – Zato sam i bila prošli tjedan u policijskoj postaji... jer ... ne mogu više podnositi tu sramotu. Gadim se samoj sebi! Znate, jedva se mogu pogledati u ogledalo. Koliko li je samo čovjek u stanju obmanjivati sebe! – Ma o čemu vi to govorite? – Kako, još ništa ne shvaćate? – Ne... – Najvjerojatnije sam ja ta kradljivica, i to, svojih vlastitih stvari, uspomena iz svoga života .... i... više ih ne mogu nigdje pronaći. Zato, riješite moj slučaj, što prije! – Hmmm, riješiti vaš slučaj... A jeste li ranije imali takvih... problema? – Nikada! Sve dok moj suprug nije umro...Znate, čini mi se da je oti- šao prerano, iako je imao devedeset dvije godine i bio stariji od mene dvanaest godina. Inspektor se ponovno zbunio i još jednom zagledao u ženu, ali ovaj put malo podrobnije i samo slegnuo ramenima. Onda se osvrnuo oko sebe. Stan je bio namješten do posljednje sitnice. Svuda su bile skupocjene slike na zidovima, kao i skupi lusteri na stropovima. Masivna ulazna protuprovalna vrata stajala su sigurno jedno malo bogatstvo i bilo mu je odmah jasno da se ovdje, na trećem katu, ne bi bilo lako uvući nijednom provalniku. Gotovo nemoguće, jer nije bilo niti balkona. Postajao je sada sve nervoznijim i sve češće pogledao prema njezinoj kutiji cigareta. Trebat će barem tri dana da se identificiraju otisci prstiju, koje je došao uzeti to poslijepodne u njezinu stanu. Osoba preko puta njega bila je lucidna, vrlo odgovorna i čak, štoviše, jako pristojna i normalna, kakve se ne sreću baš često. Još nikada nije imao takav slučaj. – ‘Bemti! – Što ste rekli? – upitala je začuđeno. – Ništa, ništa – odgovorio je posve odsutno. Vrtio se još sat vremena lijevo-desno po stanu, ulazio redom u sve odaje i pregledavao sve police i ladice, a najviše u spavaćoj sobi iz koje su nestajale stvari. I ništa. – Za danas sam gotov! – povikao je iznenada. – Ovih dana bih samo još jednom svratio do vas, ako vam ne smeta? – Ne, samo izvolite. Inspektor Bogdan P. ležao je noćima budan u krevetu razmišljajući o ovom slučaju, koji mu se činio i ludim, i blesavim, i nemogućim. Možda u trideset tri godine svoje službe nije susreo iskreniju osobu od ove gospođe, ali niti čuo ovakvu, blesavu priču. No, predmeti koje je opisala nije uspio nigdje pronaći, a nije ih valjda, baš sve izmislila...?! I zašto bi, na kraju krajeva, osamdesetogodišnja gospođa dolazila na policiju prijaviti nestanak stvari, koje nisu uopće postojale...? Tako se sve propitujući vrtio stalno u krugu, a dani su prolazili. Ni nakon rezultata identifikacije otisaka i još puno mozganja nije ništa novo otkrio pa je ponovno pozvonio na njezina vrata. Dočekala ga je s cigaretom u ruci, vidno umorna i još zabrinutijeg izraza lica. – Već sam pomislila da ste me zaboravili! – Znate, imao sam posla preko glave. – Shvaćam! Onda, jeste li me došli uhititi? – Uhititi? – buljio je u nju kao da prvi put u životu čuje tu riječ. – Pa, zbog krađe! – Gospođo... – Lidija. – Valjda znate da ljudi ne mogu sami sebi krasti stvari? – Kako ne? Ja to radim već mjesecima. – Ali ne možete zbog toga ići u zatvor? – Zašto ne? – Zato što su to vaše stvari i niste nikoga oštetili. – Ali jesam i to, samu sebe. – I tada je to samo vaš problem. – Samo moj? – Tako je. – Ali, što će onda biti sa mnom? Mogu sve pokrasti od same sebe i ostati bez igdje ičega...razumijete? To...to nisu nimalo nevažne stvari, a bez njih ni ja više nisam ja...A još se osjećam i potpunim strancem u svojoj zemlji. Zapravo, i u vlastitome stanu... – Ali ja vam nikako ne mogu pomoći u tim stvarima. – Pa tko onda može? – Dat ću vam savjet, koji mi je upravo pao na pamet. – Koji? – Svaki put, kad se približite nekom svom dragom predmetu, brojite do deset. – Da brojim do deset? A zašto? – Zato što...ma vjerojatno će vas proći volja da to uzmete jer... mene svaki put prođe, kadgod pomislim na cigarete. Eto, to je moj jedini savjet! – Gospodine inspektore, možete li mi nešto otkriti? – Što? – Jeste li vi pušač? – Ne, ali bio sam. – Koliko dugo ste pušili? – Oko trideset godina. – A koliko ima da ne pušite? – Dva mjeseca. – Znači, ja bih mogla prestati krasti tek nakon stote godine! – Tja...