Uvedimo porez na pse i zaposlimo 100-tinjak redara i savjetnika

Kad će konačno u našem gradu ljudi-šetači i trkači postati jednakopravni psima šetačima? Slika 1. Nekoliko godina prije 2017. Šećemo Dubravkinim putom, zadubljeni u diskusiju. Odjednom neko pseto (terijer valjda) zaleti se odostraga u moga muža i zagrize ga. Obaziremo se oko sebe, ne bismo li dobili podatak je li pas cijepljen – vidimo dvoje ljudi s povodcem u ruci, kako trče da izbjegnu čak i vidni kontakt s nama. Onda bolnica, cijepljenje, ležanje, problemi nepotrebni. U radio emisiji o kućnim ljubimcima zahtijevam da gospon doktor veterinar održi predavanje o bontonu čuvanja pasa (isprika, predočenje dokumenata o cijepljenju, smiješak, oprostite, molim). On spremno daje dijagnozu: Vaš muž ne voli pse i to je pas osjetio, pa ga je ugrizao. Pas je išao iza nas, kako je primijetio da moj muž ne voli pse? Slika 2. Vrijeme sadašnje. Park šuma Tuškanac. Stanujemo nasuprot njega. Želimo koji put prošetati. No, svakoga je dana park prepun pasa koji slobodno šeću, pasje uzice vlasnici objesili sebi oko vrata. Druže se, poznaju se, razmjenjuju pseća iskustva o hrani, bolestima, lijekovima. Njihovi se psi također druže, jure parkom u čoporima, stravična slika kad se šest – sedam njih sjuri prema vama. Pokušavam razumni razgovor s vlasnicima. Najprije ustanovljujemo stanje – psi su njihovi. Zatim moje pitanje zašto ih ne drže na uzici. E, pa prva je izjava Neće vam ništa, oni su dobri. Neki od njih ne izgledaju baš dobro. Pokušavam drugu taktiku: u Pravilniku gradske uprave piše da je za šetanje pasa predviđen samo zapadni dio šume, zapravo, cijela šuma Zelengaj, ali ne, oni baš vole šetati po ravnom krugu, tako pogodnom za druženje. Ima ih od svuda, razabirem iz dovikivanja: Sparkala sam se na Roksu (Rokov perivoj), vidimo se kod mene na Savskoj, Držićevoj... Na spomen toga što piše u Pravilniku o povodcu i mjestima za šetnju, pobjesne. Među blažim izjavama: Vi ste histerični, niste socijalizirani, ne znate se prilagoditi životu u gradu, idite šetati na Jarun ako vam ovdje smetaju psi, psi imaju pravo šetati po cijelom parku. Obraćajući se psima, ljubitelji znaju reći – ne obazirite se na ovu, ona je luda, došla vas je provocirati. Slika 3. Vrijeme danas. Na Facebooku slika noge mog nećaka – ugriz pasjih zubi, modrica od udarca pasje njuške, krv. Da, zaletio se u njega pas dok je mirno istrčavao svoju dnevnu dionicu na Dubravkinom putu, zaletio se i sočno zagrizao bedro. Kaže moj nećak, ma nije ništa strašno, samo ne mogu spavati jer me boli, a i pomalo šepam i teško hodam, od trčanja još dugo ništa. Nikad nisam vidjela kako izgleda neki komunalni redar. Rijetko vidim natpis zabrane za pse. Dokad ćemo mi nevlasnici ljubimaca trpjeti taj zulum, dokad će nas gristi i ugrožavati, dokad nas vrijeđati? Pa mi smo ljudi, zgražamo se ako netko zlostavlja ili ne daj Bože, truje pse. Pa zar nismo svi plakali dok smo čitali Kaštanku od Čehova! Pa, imamo li i mi neka prava? Što radi gradska uprava, gdje su komunalni redari, što radi gradonačelnik? Prijedlog: Uvesti porez na pse, iz tog poreza otvoriti radna mjesta za komunalne redare, psihološke savjetnike za vlasnike pasa i traumatizirane šetače i za sanitarne redare koji će čistiti i sterilizirati zagađene dijelove parkova i grada. Pa nekih 50 do 100 ljudi bi dobilo koristan posao.