Napokon me nije sram sletjeti
Zadnja kontrola prtljage, zadnji ukrcaj u avion. Let iz Zagreba za Frankfurt bio mi je zadnji iz stare zračne luke. Da je ponedjeljak zadnji dan rada stare zgrade, moglo se zaključiti po zatvorenim parkiralištima, zaustavljenim pokretnim stubama, praznoj trgovini. Čekajući, razmišljala koliko vremena treba da nas ukrcaju u avion, pa dok krene po pisti, uzleti. Pojednostavljeno rečeno, razmišljala sam mogu li izbjeći aerodromski sanitarni čvor. Činjenica da mi je draži toalet u zrakoplovu dovoljno govori o onome u Zračnoj luci Pleso. U utorak me prvi put nije bilo sram sletjeti u Zagreb. Nije me bilo sram dojma koji ostavljamo na ljude kojima je aerodrom prvi korak u Hrvatsku. Nova je zračna luka atraktivna kako iz zraka tako i s tla. Iz aviona se do terminala dolazi preko mosta, u velikoj hali čeka deset šaltera za kontrolu dokumenata. U prostoru za preuzimanje prtljage u oči upada višak prostora. Očito je da se već planira širenje. I u središnjem dijelu terminala jednak dojam: prevelik prostor za sadašnji broj putnika. No, turistička smo zemlja i takva je situacija neizbježna – u sezoni će novi aerodrom biti pun, izvan nje bit će poluprazan.