Povratak Zorana Milanovića za oporbu bi bio ljekovit
Ivkošić
Kad je u briljantnoj televizijskoj seriji “Prosjaci i sinovi” umro Škiljo iz Zagvozda, Kikaš je bio tužan, na rubu očaja. Umro mu je najveći takmac, rival s kojim je odmjeravao prosjačke vještine i koji je davao smisao njegovu zanatu. Nimalo pak nesretan nije Andrej Plenković što je teško obolio crveni Kikaš, njegov glavni takmac – Bernardićev SDP. Može mu se dogoditi sve najgore, može se enormno zadužiti u inozemstvu, može mu gospodarstvo ostati najgore u Europi, može zauzeti prvo mjesto u EU po siromaštvu i gladi djece, može se ionako velika nezaposlenost udvostručiti, može se iseliti pola Hrvatske – ne prijeti mu opasnost od sve slabijeg i sve razjedinjenijeg SDP-a, koji ustrajno pada u anketama među biračima. To za Hrvatsku nije nimalo dobro, vladajuća stranka može biti sigurna u cijelom mandatu i spokojno očekivati nove izbore, može svoju nepovredivu dominaciju održavati ne uspjesima u gospodarstvu i u drugim područjima, nego sve većim slabostima konkurencije. Najnoviju pobunu u SDP-u vodi osoba koja se smatra ikonom stranke, Željka Antunović, koja se rasrdila zbog zajedničke liste s kojom se s HNS-om ide na zagrebačke izbore. Pobunjenici se nekako mogu složiti s potporom HNS-ovoj kandidatkinji za gradonačelnicu Anki Mrak-Taritaš, ali zajednička lista – to je izvan svake pameti. Ne treba tražiti precizne podatke, i površno sjećanje je dovoljno da se ustvrdi kako su pravu. Već jako dugo između izbora HNS nikad u anketama ne prelazi izborni prag, a onda dođu izbori i koalicija sa SDPom, i dobije gomilu zastupnika u Saboru. Nezadovoljni esdepeovci kažu – dabogda HNS u Gradskoj skupštini dobio i više vijećnika nego što mu određuje sporazum sa SDP-om, ali neka to ostvari sam, sa svojom vlastitom listom. Ima u tome stavu i ironije. Naji- staknutiji haenesovci, bivša predsjednica Vesna Pusić i sadašnji predsjednik Ivan Vrdoljak, među najomraženijim su političarima u zemlji, ako ne i najomraženiji. Sami na izborima, oni bi propali, pa je i SDP-ova potpora njihovoj kandidatkinji za čelno mjesto u metropoli prilično apsurdna, no od potpunog apsurda spašava je činjenica da SDP time kudikamo više podupire kandidatkinju kao osobu nego njezinu stranku. No Zagreb se u još drastičnijoj inačici ponovio u Šibeniku i Vukovaru, što također pokazuje da SDP više nije svoj, da ne drži ni do svoje veličine, ni do svoje posebnosti, ni do svog integriteta, ni do ugleda, ni do dostojanstva. U Šibeniku je Gradski odbor SDP-a odobrio poziv Josipa Živkovića, svoga kandidata za gradonačelnika, upućen hadezeovcu Antunu Dobri da se kandidira za njegova zamjenika. U Vukovarsko-srijemskoj županiji SDP je odlučio dati potporu Mostovu kandidatu za župana Tomislavu Paneniću! Na tri iznimno značajna mjesta tri dokaza o slabosti SDP-a, ali ne samo o slabosti nego i o spremnosti da koalira sa strankama koje imaju ideologije potpuno različite od SDP-ove. Priprema li to Davor Bernardić svoj pad i povratak Zorana Milanovića na čelo stranke, ako Milanović uopće još ima takvih ambicija? A Milanovićev povratak bio bi koristan iz dva razloga – oporavio bi stranku, uveo “čvrstu ruku”, i, što je mnogo važnije, u nepovrat bi otišao komoditet HDZ-a i Mosta koji sada nemaju baš nikakva straha od oporbe. Samo bi Milanović bio dostojan oponent Plenkoviću, samo bi njegova razornost mogla razotkriti njegovu glumu uspješnog, “svima prihvatljivog” premijera, koji je “sedativ za sve”, i razotkriti svidljivu fasadu predsjednika Vlade i HDZ-a iza koje se krije sve veća gospodarska, dužnička, socijalna i demografska katastrofa Hrvatske. Netko je rekao da je u većoj nevolji neka zemlja kad ima lošu oporbu nego kad im lošu vlast. Loša oporba vlastodršcima omogućuje da se prikazuju kao uspješni i kad su neuspješni, da su nezamjenjivi i kad ih je nužno mijenjati, da je država koju vode u najboljem mogućem premda može biti u najgorem mogućem stanju. Nepojmljivo je da Plenkovićeva vlast u anketama jako dobro kotira, da još ostavlja lijep dojam, a istodobno su sve češći novinski naslovi o rastućem siromaštvu, rastućoj gladi i djece i roditelja, rastućemu iseljavanju stanovništva, o zaduživanju u milijardama eura i sve nižem mjestu Hrvatske na europskim vrijednosnim ljestvicama. Ništa od toga Bernardić i SDP ne znaju prikazati tako dramatičnim da se zaljulja vlast i da se javnost okrene protiv njezine samosvidljivosti. Milanović je bio loš predsjednik Vlade, ali je pokazao da zna biti i te kako djelotvoran šef oporbe.
Samo bi Milanović bio dostojan oponent Plenkoviću, samo bi njegova razornost mogla razotkriti njegovu glumu uspješnog, “svima prihvatljivog” premijera, koji je “sedativ za sve”