Lex Agrokor: Konce drži državni odbor povjerenika
Promjena upravljačke i vlasničke strukture pod nadzorom države
Vlasnik kompanije nominalno bi mogao ostati u kompaniji, ali bez ikakvih upravljačkih mogućnosti. Država bi tražila kupca Vlada je morala reagirati, a donošenje lex Agrokor dobar je put koji može ohrabriti i vjerovnike i dobavljače. I talijanska je vlada promptno reagirala u slučaju Parmalata, donijela zakon, ali nitko u tom trenutku nije previše postavljao pitanja ima li prostora za ustavne tužbe. Iako su poznati tek detalji prve verzije zakona, ipak je jasno da bi Vlada išla u smjeru promjene upravljačke i vlasničke strukture. Zapravo, isto što i predviđa od vjerovnika predložen stand still aranžman, samo bi u Vladinu prijedlogu tvrtkom upravljali predstavnici države.
Potraga za kupcem
Vladin zakon koji se u prvoj verziji zove Zakon o postupku izvanredne uprave predviđa postavljanje povjerenika u Agrokor. U toj prvoj verziji zakona piše da bi bila riječ o jednom povjereniku, no navodno će u izmijenjenom zakonu stajati postavljanje odbora povjerenika. Naime, takvo što je i logičnije, jer prevelika bi odgovornost bila na jednoj osobi koja bi odlučivala o ključnim daljnjim poslovnim potezima u Agrokoru. S druge strane najveći vjerovnici nisu bili prezadovoljni idejom da samo država odredi povjerenike, s obzirom na to da su oni ti koji imaju najveća potraživanja, pa bi stoga i trebali biti uključeni u proces daljnjih donošenja odluka oko budućnoStand-still Agrokora. Zakon se ne bi odnosio samo na Agrokor, no kako je prvotno napisan, ispada da je pisan upravo za tu kompaniju. U izmjenama zakona granica broja zaposlenih na koje bi se zakon odnosio trebala bi se, naime, spustiti s 8000 na 5000 te bi takva kompanija u problemima trebala imati dug veći od milijardu eura. Kako su u Vladi nazvali, riječ bi bila o tzv. sistemski važnim tvrtkama. Kada bi se takva tvrtka našla u problemu, a zadovoljavala bi uvjete vezane za broj zaposlenih i dug, tada bi se vlasnik mogao obratiti državi, koja bi u toj kompaniji imenovala odbor povjerenika koje bi potvrdio Sud, započela restrukturiranje, odredila koliki bi bio otpis duga te bi nakon oporavka kompanija tražila ulagače. Država bi na neki način tako bila nepristrani arbitar. Vlasnik kompanije nominalno bi ostao u kompaniji, ali bez ikakvih upravljačkih mogućnosti. No isto tako, nitko ne bi mogao zabraniti vlasniku da prihvati ponudu, ako se u nekom slučaju javi zainteresirani ulagač. No, jasno je da bi takvo što bilo gotovo nemoguće, jer nitko od ozbiljnih ulagača ne bi ulazio u tvrtku s nejasnom financijskom slikom – o obvezama i vrijednosti imovine.
Prodaja nakon čišćenja
Ulagač bi bio spreman ući tek kad bi se tvrtka očistila, a namjera i jest da se kupac nađe. No prije toga potrebna je financijska injekcija. Vrlo vjerojatno države, ili manje moguće banaka. U slučaju Agrokora računalo se je na sindicirani zajam. To bi isto omogućilo predah za nesmetano punjenje polica Konzuma i proizvodnju Agrokorovih kompanija.
Zakon je za tvrtke s dugom iznad mlrd. eura i s 5000 radnika U tvrtku bi se postavio odbor povjerenika i obavio otpis dugova Kreditori bi dali svježi novac, tvrtku se priprema za prodaju