Zar svi mi nismo “sistemski važni”
Ovaj bi tjedan svjetlo dana trebao ugledati tzv. “Lex Agrokor” koji bi navodno trebao zaštititi hrvatsko gospodarstvo u slučaju kolapsa “sistemski važnih tvrtki” kao što je Agrokor. I sve su oči uprte i napete kao puška i u taj zakon i u Todorićeve namjere, kao i u to što će dalje biti s Agrokorom i kako će se njegova situacija odraziti na sve nas. Istine radi, kad bi hrvatsko gospodarstvo bilo zdravo, kad bi sustav bio zdrav, kad bi država bila normalna, funkcionalna, pravna, tada ne bi trebao nikakav takav zakon niti bi trebali izmišljati pojmove kao “sistemski važne tvrtke”. Ali kako je u Hrvatskoj sve naopako, tako je sad sve naopako i oko Agrokora, pa se spašava što se spasiti može, ili ne može. U priči oko Agrokorovih dobavljača vrte se imena velikih firmi, posebno prehrambenih, čija je proizvodnja debelo ovisna o Konzumovim policama, jer im je izvoz premali da bi opstali. No što je s hrvatskim seljakom kojemu Todorić nije plaćao gotovo godinu dana? Kako spasiti, revitalizirati hrvatsko selo ako se seljaka tako debelo iskorištava i
I tko nam sad uređuje Agrokor? Stranci! Zamislite, stranci će nam i to preuzeti! Trebamo si iskreno priznat da bismo bez stranaca i danas živjeli u primitivnoj balkanskoj močvari
ostavi na cjedilu? Ali više od toga, ako se sad hitno Agrokor ide spašavati s izmišljenom sintagmom i hitnim zakonom, kako to da se godinama prije nije mislilo na spašavanje niza obrta, malih i srednjih poduzeća koja su propala u višegodišnjoj gospodarskoj i financijskoj krizi, ili ostala na rubu poslovanja, i na taj je način izgubljeno na desetke tisuća radnih mjesta? Kako se tada, ovih desetak godina, nitko u vrhu politike i vlasti nije našao koji bi shvatio da se hrvatsko gospodarstvo mora orijentirati na male sustave, a ne povlađivati velikima? Prvo su nas još za vladavine Sanadera i Jadranke Kosor uvjeravali da nas kriza neće pretjerano dohvatiti. Onda nas je kriza debelo dohvatila, a Milanovićeva Vlada se pokazala krajnje nesposobna. Onda smo ušli u vrtlog političke nestabilnosti, gdje su političari mislili samo na vlastite guzice. Gospodarstvo je pak radilo koliko je moglo, i borilo se. Ali zar ne mislite, vi u politici, da ne bi bilo tolikog vala iseljavanja, tolikog demografskog sloma, da se puno ranije i pametnije vodila država, financijska i gospodarska politika, da se mislilo na svako radno mjesto, da su se dovodili podobni, a ne nepodobni? Ne može se ni ova Vlada odreći odgovornosti za sve promašaje jer u njoj sjede i stari kadrovi, a posebno u HDZ-u, koji je debelo odgovoran za sve promašaje i situaciju kakvu danas imamo. Ni SDP nema nikakvo moralno pravo upirati prst u HDZ, jer su oni imali priliku koju su debelo ne samo propustili nego i uništili! Način na koji Vlada sada spašava Agrokor, na posve netransparentan način, kad se zna kako je Todorić širio svoje poslovno carstvo, ništa ne čudi da je u narodu pojam Agrokora izazvao i izaziva sve veći bijes. Dovoljno je samo malo pogledati komentare ljudi na društvenim mrežama, pa da vam bude jasno koliki je bijes naroda prema Todoriću, ali i politici koja mu je pogodovala svih ovih godina, svejedno tko je bio na vlasti. I onda se Todorić danas brani tezama da je zapao u teškoće jer je dobivao kredite po desetak posto kamata, dok su neki drugi, kao Lidl, imali kredite čak i s ispod jedan posto kamate! Pa da, ali kakva je produktivnost bila u Agrokoru, a kakva u Lidlu? Kakvo je poslovno okruženje u Njemačkoj, a kakvo je u Hrvatskoj? Nije samo stvar malog tržišta, nego je u prvom redu stvar pravnog i gospodarskog okruženja u nas koje je očajno. A očajno stanje dovodi i do očajnih kamata. Vrlo jednostavna matematika. Tko nam je kriv, što ne znamo državu urediti i voditi? Ili što imamo Todorića koji se bezglavo pomamio, pa se sad urušio. I tko nam sad uređuje Agrokor? Stranci! Zamislite, stranci će nam i to preuzeti! Stranci ovo, stranci ono… Tako često razmišlja prosječni hrvatski čovjek. Ali ploču treba okrenuti, pa iskreno si priznati u ogledalo da bi bez stranaca mi danas živjeli u debeloj, primitivnoj balkanskoj neuređenoj močvari. Nije ni danas još Hrvatska uzor uređene demokracije, ali su strani pritisci doveli do toga da se nešto u Hrvatskoj ipak mijenja, koliko god bilo otpora. Po ne znam koji put se pokazalo da nismo sposobni voditi državu, da se pod mikroskopom traži pošten i častan, nepotkupljiv i sposoban političar. Nitko nam drugi nije kriv za sve što danas imamo. Krivci smo samo i jedini svi mi doma. Zato i ljudi bježe u uređenije zemlje, jer se ondje bolje osjećaju. Doma se proizvodi sve
kraja.• veći kaos. I ne vidi mu se