Najveću prijetnju Agrokoru predstavlja strah, a ne dug

Na dan proglašenja predstečaja (Chapter 11) 20 zaposlenika poharalo je prostoriju s promotivnim materijalom tvrtke. Ukrali su majice, kožne rokovnike, kemijske olovke i druge sitnice. Jedan je tip otrčao s televizorom iz sobe za sastanke. Ja sam im bio nadređeni, ali pokušaj njihova zaustavljanja nije imao smisla. Shvaćao sam psihološke procese koji su doveli do ove situacije. Članovi srednjeg i višeg menadžmenta doživjeli su potencijalni stečaj kao izdaju. Tisuće radnika u tvornicama dijelile su njihovu ogorčenost. Bez obzira na rang, svi su osjećali isti strah, bijes i nestanak smjernica. Tako izgledaju korporativni bankroti. Ljudske su reakcije univerzalne. Zaposlenici očekuju da će njihove tvrtke biti tu i sutra, dobavljači očekuju svoje isplate, banke očekuju povrat svojih sredstava, a ulagači očekuju profit. Kad sva ta očekivanja iščeznu, zavladaju očaj, strah, a ponekad i bijes. Ako danas prošetate Konzumom, primijetit ćete da su zaposlenici malo tiši, možda čak i malo nervozniji nego inače. Ni situacija kod Agrokorovih dobavljača vjerojatno nije ništa bolja. Nakon što su par dana demonstrirali izvanredno strpljenje, prošli su tjedan počeli potraživati ostvarivati svoja prava zapljene imovine te potraživati svoja sredstva. Ironično je što ovaj stampedo potraživanja znači da će većina dobiti tek dio onoga što im Agrokor duguje. Agrokor su do ruba bankrota doveli loši menadžeri, popustljiva vlada te možda prevara. Preko ruba će ga gurnuti strah. Možda mislite da tvrtke završe u bankrotu kad im ponestane novca, no zapravo u bankrotu završe kad im ponestane tuđeg povjerenja. Novac je samo odraz spremnika povjerenja u tvrtku – ako je spremnik povjerenja pun, ima i novca, a kad se isprazni… vrijeme je za posljednje pozdrave. To je ono što se danas događa u Agrokoru. Zaposlenici ne vjeruju menadžerima, a više im ne vjeruju ni dobavljači. Dobavljači ne vjeruju jedni drugima. Zaposlenici i dobavljači ne vjeruju bankama, a vladi ne vjeruje nitko. Nedostatak povjerenja na svim razinama vodi u spiralu smrti, a time gube svi. Bit će nevjerojatno teško postići da ljudi ponovno počnu vjerovati Agrokoru. Nitko ne voli neizvjesnost. Neizvjesnosti se može stati na kraj iskrenom, redovitom i dobro provedenom komunikacijom. Ljudi se boje nepravde, osobito u društvima gdje je za napredak važnije koga znate, nego što znate. Svima je jasno da će restrukturiranje zahtijevati žrtvu, ali nitko ne želi da razina žrtvovanja bude definirana nečijim rodbinskim vezama, poslovnim prijateljstvima ili političkim usmjerenjima… a tako to obično ide u Hrvatskoj. Strah od nepravde možemo ugušiti samo postavljanjem novih menadžera kojima će prioriteti biti objektivnost, profesionalnost te ono najvažnije – imunitet na pritisak raznih klanova. Ljudi se boje poraza, što je opravdan strah kod svakog restrukturiranja. Međutim, propast je praktički zagarantirana ako se ne osvrnemo na strahove koje donose neizvjesnost i nepravda. Tek kad se svi uključeni u restrukturiranje budu osjećali kao da im se servira istina – te da ih se sve jednako tretira – moći će ponovno steći povjerenje u tvrtku i vratiti se poslu uz novi osjećaj povjerenja te spremnost na suradnju. Ništa od ovoga neće jamčiti Agrokoru oporavak, ali bez toga Agrokor svoja vrata komotno može zatvoriti još danas.

Bez obzira na rang, svi su osjećali isti strah, bijes i nestanak smjernica. Tako izgledaju korporativni bankroti